Autor: Hana Kazazović

Ja sam uvijek imala tezu da je najteže i ujedno najvažnije iskreno razgovarati sa sobom. To je zaključak do kojeg sam došla ličnim iskustvom, nakon nekoliko vrlo teških, prilično bolnih i na neki način otrežnjujućih razgovora koje sam sa Hanom Kazazović imala do sada u životu. Najčešće su ti razgovori dovodili do velikih promjena koje sam nakon njih poduzimala, a promjene su same po sebi neizvjesne i vrlo često bolne, tako da zbog toga te razgovore smatram teškim. Dobra stvar u svemu je što nakon svega osjetite da ste narasli, da ste se promijenili i da ste za sebe napravili veliki korak naprijed.

Bojana, voditeljica radionice ili treninga (kako je ovo iskustvo ipak možda bolje nazvati), nas je na početku pitala kako i zašto smo došli tu. Ja sam rekla svoj razlog potpuno iskreno – zato što već nekih 11-12 godina radim na sebi čitajući razne knjige i materijale koji su mi dostupni na internetu, pa sad nakon toliko vremena osjećam da sam dostigla maksimum koji mogu sama, a osjetim da mogu ići dalje. Zaključak – treba mi pomoć i usmjerenje nekog ko zna te stvari da radi.

I kad sam sve to izrekla nisam imala pojma šta će sve to na kraju značiti za mene i gdje će me dovesti.

Radionica je krenula laganim pričama o NLP-u, o tome kako i zašto mi funkcionišemo tako kako funkcionišemo i slično. Atmosfera je bila pozitivna jer su se na jednom mjestu okupili različiti ljudi sa jednom bitnom zajedničkom karakteristikom – svi smo prepoznali kod sebe želju da rastemo u nekom pravcu, da radimo na sebi i svi vjerujemo u to da se u nama nalaze odgovori na naše probleme. To ko smo i čime se bavimo inače u životu je u ovakvoj postavci stvari zaista manje bitno.

Uglavnom, moje “muke” su krenule sa prvim vježbama. Mala vježba u kojoj smo od puno ponuđenih osobina trebali odabrati 15 najvažnijih za nas, pa onda taj broj smanjiti na 10, pa na 6 i na kraju na 3 me oduvala. Kad sam ostala na 6 osobina koje su meni najvažnije gledala sam u njih i glasno rekla: “Sad kad ih gledam vidim i zašto sam takva kakva jesam i zašto mnoge stvari radim onako kako radim”.

I stvarno – pogledati u te svoje vrijednosti, ono što je meni najvažnije u životu je bilo na neki način strašno, a istovremeno oslobađajuće. I onda kad ostaneš na svoje bitne, najvažnije 3 vidiš sebe i svoj život u potpuno novom svjetlu, kao da je neko upalio reflektor da ti pokaže šta si i kakav si. Neobično i vrijedno iskustvo.

Svaka vježba koju smo radili je palila neke nove lampice. Ja sam ih posmatrala i moram priznati – nakon svega zatvorila oči nemajući snage da se u tom momentu suočim sa onim što vidim. Kao da sam se prepala sama sebe. Posebno sam se prepala kad sam u jednoj vježbi napisala svoj cilj, jedan koji lično vrtim u glavi i pišem mjesecima, i od Bojane čula da bi se ona lično prepala tako postavljenog cilja. Iskreno, kad sam ga pogledala iz drugog ugla shvatila sam zašto on meni predstavlja opterećenje i zašto “ne radi”.

Pred kraj dana je na red došao najteži zadatak. Trebali smo ispisati zadatak od 8 stavki i to tako da napišemo prve 4 i da se tu zaustavimo zbog analize. Zadatak se sastoji u tome da pod broj 1 pišemo 15-20 minuta na papir svoje snove i želje i ciljeve, onako kako nam padaju na pamet. Sljedeće 3 stavke su razrada te prve.

I tu sam ja lično blokirala. Umjesto da pišem redom zadatak od 1 do 4 ja sam četiri puta pisala prvu stavku. Napišem jednom, pročitam i shvatim da je prvo što sam napisala kamen oko vrata, nešto što me opterećuje i što nikako ne može da mi bude inspiracija. I svaki sljedeći put je bilo tako. Na kraju radionice, dok su svi imali koliko toliko definisane ciljeve, ja nisam imala ništa osim saznanja da imam na rasporedu jedan ozbiljan razgovor sa samom sobom, jer očito imam(o) neke nerazjašnjene stvari među nama.

I evo, jutros sjedim nakon što sam provela jednu prilično blesavu noć prepunu čudnih snova punih simbolike. I jutro je bilo takvo, sitnice koje primijetih dobiše novo značenje, valjda zato što ih pogledah na novi način. Doživjela sam neku vrstu prosvijetljenja, shvativši u čemu je ključ problema kojeg nosim u sebi, pa sam zvanično trening od juče završila tek jutros u 8 napisavši Bojani mail sa svim što sam shvatila i saznala o sebi.

Kako znam da je to saznanje bitno za mene? Tako što sam osjetila ogromno olakšanje i još veći strah od toga kako da to promijenim kod sebe. To su one neke stvari koje vučeš decenijama i koje te čine onakvim kakav si, pa bez obzira što si svjestan da to moraš promijeniti imaš strah jer ne znaš šta te čeka iza svega. Dobra stvar u svemu je to što sam imala u životu nekoliko ovakvih promjena i znam da su neizbježne, te znam da završe dobro jer ne mogu drugačije. Zato što je ovo sad najgore što može biti i svaka promjena mora biti bolja.

Uglavnom, opisah potpuno lično iskustvo i doživljaj jučerašnje radionice. Nekima je možda završila juče u 19 sati – meni tek jutros u 8. Rekla sam da sam došla na nju jer sam dostigla maksimum sama sa sobom i da mi treba pomoć nekog ko zna raditi te stvari. Dobila sam potrebnu pomoć u vidu postavljanja pravih pitanja i usmjeravanja u kojem pravcu da gledam i šta da tražim. Priznajem, nisam očekivala da će se to desiti na ovakav način, ali bitan je rezultat, a način se očito dešava u zavisnosti od nas samih.

Ono što znam sigurno, sad nakon svega, je da je ovo tek početak moje saradnje ili odnosa sa Bojanom. Kad sam nekad ranije čitala neki tekst o tome koja je razlika između psihoterapeuta i trenera nisam shvatala dobro zašto ona za sebe kaže da je trener. Sada znam vrlo dobro. Trener je jer je tu da postavi prava pitanja i da te navede da sam dođeš do odgovora. Ona ne rješava moje probleme i ne nudi svoje odgovore – ona te vodi kroz taj proces koristeći alate i znanja koja ti pomažu da shvatiš sebe i ono što je bitno tebi. I tako ti omogućava da se sam “popravljaš”, da radiš na sebi, a samo na taj način možeš doći do tebi bitnih rezultata. Nakon ove jednodnevne radionice pod njenim vodstvom ja znam da mi ona odgovara i kao osoba sa svojim pristupom i svojom energijom, što mi je u ovom slučaju još jedna važna stavka.

Pošto je najavila da u planu ima još različitih radionica na različite teme, znam sigurno da će na svakoj jedno mjesto biti rezervisano i za mene. Ja inače nisam neko ko ulaže puno u garderobu, šminku ili na primjer frizure jer takvim stvarima ne pridajem veliki značaj u životu. Ali ulaganje u sebe na ovaj način smatram korisnim i neće mi nikad novac koji dam za to biti trošak, nego ga isključivo mogu posmatrati kao investiciju.

U svakom slučaju, ovu jučerašnju radionicu smatram veoma važnom i osjetim da će biti među najkorisnijim stvarima koje sam ikad uradila za sebe.