Autor: Hana Kazazović
Jedna od odluka prilikom pokretanja ovog blog magazina je bila da na njemu predstavim i ljude koji žive svoje snove, odnosno ljude od kojih svako od nas može nešto naučiti. Ujedno intervju koji možete pročitati u nastavku planiram odavno, samo sam čekala pravi momenat, a i medij da ga objavim. Zašto?
Zato što je Dado Ruvić momak koji ima samo 24 godine, a već sada od njega možemo čuti i naučiti mnogo toga o volji, upornosti, ostvarenju ciljeva, fokusiranosti i svemu onome što je potrebno da bi se od jedne ideje u glavi došlo do ostvarenja sna.
Dado je fotoreporter kojeg sam upoznala prije nekih 5-6 godina. Bio je srednjoškolac kojeg ste mogli sresti u gradu na svim mjestima gdje se nešto dešavalo. Tad je počeo sanjati o tome da postane fotoreporter i krenuo je tim putem. Kad god na internetu sretnem fotografiju sa njegovim potpisom ja se sjetim tih početaka.
Dado je imao pred sobom velike ciljeve. Vjerujem da je to osnovni razlog njegovog uspjeha, pored upornosti i rada. Sigurna sam i da njegovo vrijeme tek dolazi i da će dostići slavu svog idola.
Poznajem ga i moram reći da je pored svega to jedna jako topla ljudska duša pred kojom ne možete ostati tmurni ili neraspoloženi. Valjda zato što je on uvijek vedar i tu svoju vedrinu jednostavno prenosi na sve oko sebe.
Uostalom, vidjećete i sami tokom čitanja ovog intervjua zbog čega je on meni lično inspiracija i osoba koje se sjetim kad mi nešto što želim baš i ne ide od ruke.
Reci mi za početak ukratko nešto o sebi.
Posljednjih godina, nakon relativno dobrog iskustva u dnevnim novinama i nekim regionalnim agencijama, radim za najveću svjetsku agenciju Reuters. Za njih pokrivam velike događaje u našoj zemlji i regiji. Imam dvadeset i četiri godine, završna sam godina Fakulteta Kriminalističkih nauka u Sarajevu, a u slobodno vrijeme sam obično kući u Zenici, gdje provodim vrijeme vozeći bicikl (downhill) ili svirajući jazz trubu u orkestru.
Rekla sam da se sjećam još dok si bio srednjoškolac – gdje god se u gradu dešavalo nešto mogli smo te vidjeti sa fotoaparatom. Osim toga na svom blogu si stavljao i fotografije prirode uz još mnogo motiva. Kada si uopšte otkrio da te zanima fotografija i kako je to krenulo?
Taj blog je jedan lijep period života. Obzirom da sam bio bez iskustva, na samom početku doslovno, sanjao sam da radim za neke novine. U mom slučaju to je bio blog, njega sam tretirao kao te svoje novine. Svakodnevno sam hodao po događajima i prirodom i pravio fotografije. Moja „plata“ je bio broj posjeta na blogu.
Fotografija je krenula sasvim slučajno. Prvi komšija Ivan Opačak je bio kamerman na tadašnjoj televiziji Zetel i često sam ga viđao s kamerom. Probao sam i zauvijek je ostala uz mene. Na samom početku sam bio kamerman. Zatim sam, zbog želje za širenjem znanja, otišao na časove kod kamermana BHT-a Jazida Ahmetkadića, koji me tada malo usmjerio na fotoaparat da bih savladao kadar. Na moju sreću nikada više nisam aparat ispustio iz ruku. Kamera je ostala u ormaru, netaknuta i dan danas.
Zatim, zahvaljujući novinaru Dnevnog Avaza Adnanu Džonliću, kojeg sam preko svog foto – bloga i upoznao, počinje moja karijera fotoreportera i to u Avazovim izdanjima.
Jesi li u tim nekim svojim počecima ikad razmišljao o tome da ti isključivo fotografija postane profesija? Ako se ne varam, upisao si fakultet kriminalistike da bi imao konkretnu školu, ako se planovi i snovi izjalove.
To je bio samo moj san, ništa više. Kada sam počeo sa fotografijom i radom u novinama, bio sam učenik Srednje muzičke škole u Zenici i još sam se tim kolosjekom vozio svirajući trubu i klavir. Međutim, pred kraj srednje škole dolazim na raskrsnicu gdje moram odlučiti – da li želim svaki dan držati instrument u rukama ili pak fotoaparat. Izabrao sam fotoaparat.
Upisao sam Fakultet Kriminalističkih nauka i to se na moju sreću upišem u prvu generaciju novog smjera – Sigurnosnog studija. Time se moji snovi ostvaruju, ne samo na polju fotografije već i drugih stvari. Trenutno pripremam jedan veliki rad na Fakultetu na temu operativne (špijunske) fotografije.
Kako je tekao tvoj razvojni put? Ja se sjećam perioda kad si radio za novine “AS” pišući uz svoje fotografije. Kako su te ljudi iz agencija prepoznali i angažovali?
Da, moj početak je bio tada u dnevnim novinama „AS“, to je bila neka opuštenija verzija Avaza, kao stvorena za mene. Pokrivao sam sve dnevno-političke stvari u Zenici. Nakon toga slijedi rad u magazinu Gracija, potom u najvećoj hrvatskoj fotoagenciji „Cropix“ za koje sam pokrivao sve važne stvari u BiH. Što se tiče angažmana u novinskoj agenciji Reuters, učestvovao sam na workshopu jednog od najboljih fotoreportera današnjice Damira Šagolja gdje je moja priča izabrana za jednu od najboljih. Tada sam upoznao svog idola Damira, uspostavljen je kontakt i sve je krenulo…
Sjećam se da ti je tada idol bio Damir Šagolj. Je li tako još uvijek i postoji li još neko ko te inspiriše i koga bi volio dostići?
I sad je ostao Damir. On postavlja standarde, ima vrhunski i drugačiji stil od svih fotoreportera trenutno. Jednostavno, njegove fotografije su unikatne – u isto vrijeme vizuelno prelijepe, a govore čini mi se ne 1000, već 5000 riječi. To je moj san.
Kako sada izgleda tvoj život? Vidjela sam da si bio u Turskoj tokom protesta, a sva dešavanja, posebno ona krizna u BiH redovno posjećuješ i pratiš. Da li na sve ideš po zadatku i imaš li vremena da fotkaš za svoju dušu, ono što tebe lično zanima?
Ne bi mi vjerovala, ali ovo što radim je u stvari fotkanje za moju dušu. Katkad uleti pokoja fotografija telefonom. Moj život je sada potpuno drugačiji, cijele dane provodim surfajući, čitajući novine, pripremajući se ili pripremajući priče. Puno putujem, u prosjeku nekih 70.000 km godišnje pređem sam autom. Početkom godine sam u Irskoj položio obuku, kao neku vrstu specijalizacije za pokrivanje sukoba i rad u ratnim zonama. Tik nakon toga došla je Turska, iako je prvenstveno u planu bila Sirija.
Čitala sam davno intervju sa jednim fotografom koji je rekao da kada fotografiše određeni motiv ili dešavanje mora napraviti skoro par hiljada fotografija da bi dobio onu jednu koja će biti objavljena. Je li to baš tako? Koliko na primjer ti napraviš fotki na nekim protestima da bi dobio par njih koje će zaista prenijeti ono što si želio?
To je neozbiljan rad, jer ako je priprema dobra, ako znam gdje idem i šta želim, više od 150 fotografija se neće naći na mojoj kartici. Od njih obično pošaljem 15-ak. I sve ostale se u nijansama razlikuju, najviše zato što današnji fotoaparati rade i do 12 fotki u sekundi. Ipak je sve do fotografa. Ako se radi o ekstremno velikoj priči kao što je bila Turska, gdje su neredi, bitka, tu se može pronaći veći broj, ali par hiljada mi liči na učenje fotografije.
Imao si jednu izložbu svojih fotografija i to ne baš onih po kojima te ljudi uglavnom znaju. Planiraš li još neke izložbe?
Svoju izložbu fotografija sam planirao tek u nekoj daljoj budućnosti. Smatram da nemam uopće taj kvalitet da bih pravio izložbe. Želim jednog dana da je napravim, ali da na nju dođu ljudi koji me ne poznaju, koji dolaze radi fotografija, a ne poznanstva i prijateljstva. Neplanirano jesam početkom godine napravio jednu izložbu, isključivo fotografija koje su nastale usput ili kroz prozor automobila ili dok sam radio neku priču, a koje su bile objavljivane u velikim svjetskim časopisima ili novinama. Pomenuta izložba bila je potpuno humanitarnog karaktera, a njome sam htio da krunišem akciju koju sam organizovao za jednu tada teško oboljelu djevojčicu.
E sad, ono zbog čega sam i počela ovaj intervju sa tobom – možeš li za sebe reći da si ostvario svoj san, na neki način? I šta te vodilo na tom tvom putu? Kako si znao šta trebaš uraditi da bi te ljudi zapazili?
Na početku je bilo jako teško, ali sam radio. Radio sam besplatno, za neki „izmišljeni“ blog, ali sam svaki dan hodao i radio. Prvih godina sam radio besplatno, a kupovao fotoaparate i trošio na opremu. Jednostavno sam stalno pokušavao. U svemu tome najviše mi je pomogao moj najveći kritičar kamerman s BHT-a Jazid Ahmetkadić. I danas mi uputi poneku „oštru kritiku“ koja me usmjeri na pravi put. Ali definitivno bez podrške roditelja koji su sve to trpili ne bih ništa postigao. Žrtvovati 13 godina bavljenja muzikom i školovanja za istu zbog fotoaparata nije mala stvar za neke roditelje.
Koliko vremena provodiš fotografišući? I da li je, po tebi, ta predanost i upornost ključni korak u ostvarenju ciljeva?
Definitivno je najbitnija predanost i upornost. Tu nema određenog vremena. Znam da ne spavam po nekoliko dana radeći, provodeći vrijeme na internetu, gledajući fotografije drugih fotoreportera ili pripremajući se za događaj. Uglavnom, jako puno vremena.
Svaki cilj se može ostvariti, samo treba raditi i biti strpljiv. Gledam ove nove generacije, nestrpljivi su. Veliki dio njih želi biti najbolji za jedan dan i svi žele da imaju odmah najbolju opremu. Zna se desiti milion puta da bolju fotografiju napravim mobitelom nego fotoaparatom. Tako da oprema nije ono neophodno, već mozak, želja i ideja.
Kakav je odnos talenta i rada – koliko je važan talenat a koliko rad u nekom poslu?
Puno radim na sebi i imao sam sreću da završim workshopove najvećih fotografa današnjice, Damira Šagolja i Ron Haviva. Talenat? Siguran sam da njega ne mora ni biti – želja i upornost mogu pobijediti sve. Talenat samo olakšava taj put i brže se dolazi do cilja.
Bavio si se i biciklizmom, svirao i trubu u zeničkoj limenoj glazbi. Je li ostalo vremena u tvom životu za ove stvari?
Da, i danas sviram jazz trubu u duvačkom orkestru koji je sada u sastavu muzičara iz Srednje muzičke škole u Zenici. Biciklizam u posljednje vrijeme slabije. Prošle godine sam imao jednu veliku povredu zbog čega je trpio moj posao, ali potrudim se da bude i njega, samo u blažoj mjeri.
Kakvi su ti dalji planovi? Davno ti je bila želja da odeš na neko ratište i da tamo radiš dokumentarnu fotografiju. Je li još uvijek? Da li postoji strah prilikom rada u kriznim situacijama i jesi li imao neko neprijatno iskustvo?
Neprijatnih iskustava ima uvijek, svuda i svaki dan. Stalno upoznajem nove ljude, gradove, tako da se mora nakon lijepog i nešto loše dogoditi. Već sam navikao tako da je to moja svakodnevnica.
Strah je moj najveći saradnik, jer ako njega nema čovjek vrlo lako može upasti u nevolje i sve što je napravio izgubiti. Dalji planovi su raditi i samo raditi, pa ćemo vidjeti na šta će to izaći. I da, trenutno najviše interesovanja imam za ratnu fotografiju.
Šta bi preporučio ljudima koji imaju neke svoje ciljeve – kako da se bore za njih? Mnogima ovo što ti radiš djeluje kao nešto jednostavno, ali oni koji te znaju – znaju i koliko rada i volje stoji iza svega. Šta je najvažnije i koliko toga se moramo odreći da bismo postigli nešto što želimo?
Mnogima moj posao djeluje kao „klik“, dobijem platu i to je to. Međutim, kada neko samo jedan dan provede s mnom tek tada vidi s čim se sve susretnem i šta moram raditi danima prije te priče ili događaja te dok to sve traje. Tu je mnogo potrošenog vremena, upornosti, itd i nije nimalo lako. Moje radno vrijeme je 0-24. Ljudi se moraju naviknuti da kada počnu raditi ovaj posao, nema više kafa, hodanja, izlazaka, zabavljanja… ako žele da uspiju. Mnogi se teško odreknu toga i zato i tapkaju u mjestu. Dok odgovaram na ova pitanja ja ne znam gdje ću biti za 15 minuta.
Moja jedina preporuka je samo raditi, učiti, hvatati ljude za rukav, moliti za savjet, kritiku. Prije svega, mnogi moraju savladati to da je kritika najveći poklon koji mogu dobiti od nekoga, i to nije napad ili ljubomora. Ja svakodnevno vježbam, učim i radim i to me dovelo do ovoga.
Ovaj dio je meni suština i poenta uspjeha, pa ću ga dodatno ponoviti:
Moja jedina preporuka je samo raditi, učiti, hvatati ljude za rukav, moliti za savjet, kritiku. Prije svega, mnogi moraju savladati to da je kritika najveći poklon koji mogu dobiti od nekoga, i to nije napad ili ljubomora. Ja svakodnevno vježbam, učim i radim i to me dovelo do ovoga.
Pogledajte u nastavku još neke Dadine fotografije. Zajedno sa ovima koje ste već vidjeli u tekstu, one čine samo mali djelić svega onoga što je on do sada napravio i što je bilo negdje objavljeno.
