Abdulkerim Ljevaković: Svi problemi gluhih osoba su proizvod lošeg odnosa okruženja prema njima

Autor: Hana Kazazović

Nedavno sam na internetu naišla na link online peticije u kojoj se zahtijeva primjena Zakona o upotrebi znakovnog jezika u BiH. Čitajući tekst peticije počela sam razmišljati o tome kako uopšte žive gluhe osobe u BiH. Istražujući dalje dobila sam kontakt momka koji studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (sad je već treća godina) koji je bio raspoložen da mi odgovori na sva pitanja koja sam mu postavila. I moram priznati da sam tek nakon čitanja njegovih odgovora i sama posatala svjesna težine problema sa kojima se svakodnevno suočavaju gluhe osobe u BiH.

Intervju jeste malo duži, ali nisam željela da ga skraćujem jer mi je svaka stvar o kojoj je govorio važna. A najvažnije i ujedno najbolnije od svega je čitati o tome koliko smo za probleme gluhih osoba u našem okruženju krivi mi – osobe koje čujemo. Krivi smo zato što nemamo razumijevanja i strpljenja za drugačije od sebe.

Ako pročitate sve do kraja vidjećete koliko je malo potrebno da se oni ne osjećaju odbačeno i da njihov život bude bogatiji. A to malo zaista može napraviti svako od nas.

Prije svega, možeš li u par rečenica reći nešto o sebi? Studiraš kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu – kako ide i koja si godina? Završio si osnovnu školu Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju, te srednju umjetničku, je li tako?

Prije nego što sam završio osnovnu školu u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju, uspio sam osvojiti prvu nagradu Kantona Sarajevo na takmičenju likovnih radova u kategoriji od 5. do 8. razreda učenika osnovnih škola. A prije toga na takmičenju likovnih radova u Japanu između prispjelih 38 000 radova, moj rad je ušao u uži izbor i bio izložen u gradu Kanagava. To me dovelo do zaključka da je škola Primjenjenih umjetnosti najbolji izbor za mene. Jako sam zadovoljan što sam upisao i završio ovu srednju školu. Po njenom završetku sam dobio nagradu „Vladimir Vojnović“ kao najtalentiraniji učenik moje generacije. Trenutno sam student na Akademiji likovnih umetnosti, smjer kiparastvo. Prvu i drugu godinu sam uspio očistiti u junskom roku. Sad čekam predavanja za treću godinu koja počinju u oktobru. Duge raspuste koristim za čitanje, druženje, informisanje, za hobije, izlete, odmor, obavljanje kućnih poslova i uređivanje dvorišta .

Kako je izgledalo tvoje školovanje i koliko ti je bilo teže završiti srednju školu u odnosu na ostale čujuće srednjoškolce? Jesi li imao podršku profesora i kako su se školski drugovi odnosili prema tebi?

Abdulkerim-1U školi se među čujućim osobama osjećam kao da živim u tuđem svijetu, što mi izaziva neugodu i neprijatnost. Bilo bi mi puno lakše da je pored mene u istom razredu bila još jedna gluha osoba. Profesori su bili solidno dobri. Nekoliko njih su bili posebno dobri zato što su direktno komunicirali sa mnom. Izražavali su i pokazivali raspoloženje i strpljenje da mi pomognu. Mnogi su bili pažljivi. Posebno bih izdvojio profesoricu Elmu Agić Šobot koja me podržavala koliko god je mogla. Školske drugove ne mogu pohvaliti, odnosno ne mogu pohvaliti njihov odnos prema meni. Nisu bili educirani kako prihvatiti gluhog vršnjaka, prekratko su se družili sa mnom. Neki su izražavali ljubaznost ali se nisu družili sa mnom. Nisu smatrali da je važno potruditi se i družiti sa mnom.

Moram spomenuti dvije djevojke koje su bile posebne prema meni. Vanesa je išla u isti razred sa mnom. U početku me dobro prihvatila, toliko da sjedimo zajedno i redovno mi je davala svoje sveske da kopiram lekcije kako bih mogao učiti. Ali poslije drugog razreda smo se sve manje družili i na kraju prestali. Nije mi jasno zašto, ali sam joj ostao vrlo zahvalan jer bi mi bilo teže bez nje. Druga djevojčica je Amela i ona se vidljivo trudila družiti sa mnom. Bila je jedna od rijetkih učenika koji se ponašao pažljivo prema meni, ali nažalost išli smo u različite smjene. Bila je mlađa i viđali smo se na vjeronauci, tako da smo se malo družili.

Zbog nedovoljnog druženja ponekad sam se osjećao ugroženo. Stalno sam se pitao jesam li kriv za to.

Zbog nedovoljnog druženja ponekad sam se osjećao ugroženo. Stalno sam se pitao jesam li kriv za to, nisam znao da li se dovoljno trudim. Nerijetko mi učenici nisu rekli ako je bilo nešto novo. Ponekad sam prekasno saznavao ili dobivao obavještenja o događanjima u školi.

Ne mogu tačno iskazati koliko je gluhoj osobi teže u čujućoj školi u odnosu na školu za gluhe. Mislim da odnos čujućih vršnjaka nije ok. Tragao sam za načinima kako da se snalazim. Imao sam dobre rezultate u učenju i to me tješilo. I dobro sam napredovao, hvala Bogu.

Šta smatraš najvećim problemima sa kojim se sreću gluhe osobe u Bosni i Hercegovini? Šta tebi lično najviše smeta?

Smatram da je komunikacija sa čujućim najveći problem za gluhe osobe. Nakon toga problem je što čujući ne znaju dovoljno kakve sposobnosti i mogućnosti mogu imati gluhe osobe. Zbog toga nemaju povjerenju u njih, te stvaraju predrasude o njima.

Vrlo rijetki su gluhi nijemi, a puno ljudi misli da je većina gluhih nijema. Zato se češće koristi riječ gluhonijem, nego gluh. Tako se i ponašaju. Ne pokušavaju razumjeti govor gluhih, te tako ubijaju njihovo samopouzdanje da govore. Nijem znači da se ne može glasati i da ne može govoriti. Gluhi se mogu glasati, vježbaju govoriti i koriste govor u komunikaciji sa osobama koje im daju šansu. Govor koji je manje razumljiv i često agramatičan se ne može poistovjetiti sa nijemošću.

Da bi gluhi popravili govor moraju ga više koristiti u kominikaciji sa okruženjem, a za to im je potrebna podrška i povjerenje. Čujući trebaju istraživati načine i vještine kako da podrže gluhe i kako da im pomognu da govore pravilnije. Istovremeno ih trebaju ohrabriti da govore. Gluhima treba razvijati a ne uništavati samopouzdanje pri govornoj kominikaciji. Gluhi koji imaju bolju govornu kominikaciju su iz okruženja koje im je davalo dobru i kvalitetnu podršku.

Koliko se teško snaći u svakodnevnom životu osobi oštećenog sluha?

Abdulkerim-2Snalaženje gluhih zavisi od njihovog okruženja. Ovdje ću navesti samo neke svakodnevne teškoće sa kojima se susreću gluhi.

Svaka osoba ima drugačiju porodicu. Nekoj osobi je lakše, a nekoj teže. Teško je, zato što su gluhi često izlovani od čujućeg društva. A čujući se ponašaju kao da gluhi nisu tu pored njih. Ako gluha osoba pita šta pričaju, oni odgovore da nije važno. Ovakvo ponašanje doživljavamo više kao da se sa nama zezaju i to nas provocira. Utjeha za gluhog je ako u njegovoj blizini ima druga gluha osoba sa kojima se može družiti.

U BiH je svakodnevna tema da je teško zaposliti mlade ljude. A gluhima je još teže da se zaposle.

Činjenica je da roditelji slabo vaspitavaju djecu. Logično je onda da ti isti roditelji još slabije odgajaju gluhu djecu zbog slabe komunikacije koju imaju.

Ako ljudi moraju dokazivati svoje sposobnosti, gluhi moraju duplo više. Sve to dovoljno pokazuje zašto je gluhima težak položaj.

U online peticiji se zahtijeva pravo na usluge tumača: u obrazovnim institucijama, bolnicama, policiji, u pravnom savjetovalištu, u finansijskom savjetovalištu, u pozorištu, u sportskim objektima i u mnogim drugim područjima. Koliko je danas uopšte moguće dobiti usluge tumača u ovim ustanovama u BiH?

Ovaj zahtjev podrazumijeva da država plati usluge prevodioca. Time bi doprinijela procesu uključivanja gluhih u društveno okruženje. Trenutno preko Udruženja gluhih i nagluhih, gluhi mogu naći tumača. Ali tumači ne rade besplatno. Zakonom nije regulisano da imamo pravo na tumača u životnim situacijama koje ste vi naveli u pitanju. Samo u rijetkim situacijama možemo dobiti besplatno tumača, na primjer ako napravimo neki prekršaj, na sudu.

Na primjer moj stariji brat Abdulah jedanput je pozvao tumača da mu tumači na kursu predavanje koje je trajalo sat i po. Za to predavanje je plata tumaču 45 KM. Ko ima toliko da plati prevođenje časova u školi, na fakultetu, kursu itd? Suvišno je skupo.

Peticijom smo istakli problem govornih vježbi. Neshvatljivo je da u toku školovanja izvan škole za gluhe nemamo regulisano pravo na rehabilitaciju (vježbu) govora. Obaviješten sam da država ne plaća rehabilitatore za srednjoškolce ni u Centrima za slušnu i govornu rehabilitaciju. Jednostavno zakonom nisu predviđeni rehabilitatori koji bi radili sa odraslim gluhima koji žele usavršavati svoj govor. Mi ne možemo otići ni u jedan centar, doktoru ili bilo kome drugom tražiti usluge rehabilitacije govora. Privatno plaćati ove usluge je preskupo. Mi i nakon završetka školovanja imamo potrebu da usavršavamo svoj govor.

Glavna teškoća gluhih osoba je komunikacija sa okruženjem, logično bi bilo da u cilju prevazilaženja ove teškoće da imamo pravo na besplatne kurseve Bosanskog jezika. Logika bosanskog jezika se mnogo razlikuje od znakovnog jezika što je jedan od razloga da u toku školovanja časovi bosanskog jezika nisu dovoljni za njegovo učenje i usvajanje.

Kako izgleda jedna obična situacija u kojoj osoba sa oštećenim sluhom ima problem sa nerazumijevanjem okoline?

Probajte zamisliti kako bi izgledala situacija da su svi oko vas gluhi koji ne žele da vas poduče znakovnom jeziku i ne omogućavaju vam da imate prevodioca. Slična je situacija kod gluhih. Policija pozove tumača kada je nešto jako važno. U bankama kao ni u pošti, niti bilo gdje drugo nemamo pravo na besplatnog tumača. Neki gluhi se dobro snalaze u banci i pošti za obične poslove ili uplate. Ako treba komuniciraju pismeno. Ako se gluhi ne uspiju sami snaći u ovim ustanovama, obično se oslanjaju na čujuće poznanike ili članove porodice.

Gluhima treba omogućiti da budu samostalni i da se ne ponižavaju i moljakaju oko sebe za pomoć rođake, članove porodice i sl. Treba im omogućiti da mogu sami rješavati probleme a ne da se neki čujući miješaju u njihove živote i rješavaju njihove probleme.

Jedna od stavki je i program na TV-u. Strane filmove i serije možete gledati, ali vijesti ili neke domaće programe ne, je li tako? Koliko to sve čini da se osjećate izolovano od društva u kojem živite?

Abdulkerim-3Kanali kao što su BH1-tv i FTV bi trebali biti ravnopravniji prema svim gledaocima. Mogli bi to riješiti titlovanjem u vrijeme emitovanja domaćih programa. Trenutno nemaju titlova čak ni na dnevnicima. Imaju vijesti sa tumačem jedanput sedmično što je nedovoljno. Mi gluhi koji živimo u BiH nemamo domaćih filmova, jer ih ne možemo pratiti. Jedini domaći film koji ima titlove za osobe sa oštećenim sluhom je „Snijeg“ na DVD-u. To zaslužuje veliku pohvalu.

Što se tiče pitanja koliko smo izolovani jer ne možemo pratiti domaći program – ne možemo znati šta propuštamo zato što ih ne možemo pratiti. Šteta je. U nekom društvu smo više prihvaćeni, a u nekom manje. Nerijetko ljudi zaboravljaju da postojimo. Mi gluhi se više oslanjamo na društvo gluhih. Problem je što ima gluhih koji su sami u nekim naseljima. Često smo u situaciji da smo u društvu sa čujućem osobama ali nam se ne pruža prilika da ulazimo u razgovor. Ljudi nemaju strpljenja da nas saslušaju, a nisu naviknuti da polako govore da ih mi razumjemo. I onda uz sve to ne možemo gledati ni domaće programe jer nisu titlovani.

Kakva je situacija što se tiče školovanja, prvenstveno tu mislim na fakultete? Koliko profesori, te kolege studenti imaju razumijevanja za vas? Je li se trude da vam pomognu i izađu u susret?

Na mom fakultetu ne zahtijeva se samo učenje već imamo mnogo praktičnog rada na kome sam ravnopravan sa vršnjacima i postižem izvanredne rezultate. Imamo dosta stručnih predmeta što mi odgovara. Nemam problema sa profesorima. Student sam toliko dobar da trebam samo minimalnu pomoć od studenata – da posudim njihovu svesku da kopiram i da ih pitam za neke obične informacije. Obično se oslanjam na studente koji su išli sa mnom u Umjetničku školu. Mislim da su mi do sad samo dva studenta ponudila pomoć. Kada moje kolege sa kiparstva idu na kafu, pozovu i mene. Ali me studenti inače ne pozivaju da se nađemo izvan fakulteta.

Dobio sam informacije da se gluhi studenti u svijetu snalaze na različite načine. U nekim državama imaju po dva prevodioca, jer je naporno prevoditi, a naporno je i pratiti prevođenje. Prevodilac teško održi ritam predavanja i teško postigne pravu suštinu predavanja. Tako dva prevodioca prave miks u smislu da jedan dio predavanje prevode a drugi dio predavanja pišu na laptopu koji je spojen sa projektorom pa gluha osoba istog časa čita šta profesor predaje ili šta se komentariše. Ima i drugih iskustava i zato nije čudo da se gluhe osobe u svijetu obrazuju za različita zanimanja i zvanja.

Ove godine ću i ja pokušati potražiti preko Interneta volentere koji bi bili voljni doći samo na neka predavanja sedmično kao što je Historija umjetnosti te da na laptopu zapisuju tok predavanja i komunikacije, a da ja to pratim i čitam što ću svakako kasnije iskoristiti za učenje. Jedna ovakva podrška bi mi znatno olakšala i uljepšala studiranje.

Imaš li neku preporuku kako bi trebali da se ponašaju ljudi koji žele da sa vama komuniciraju – kako da to rade, ako ne znaju znakovni jezik? I koliko je teško naučiti znakovni jezik?

Nije problem naučiti znakovni jezik, vrlo je lak. Najvažnije se upustiti u komunikaciju, pokazati želju i strpljenje. Čak se može učiti direktno od gluhe osobe ako su češći kontakti. Jednostavno pitate za svaku situaciju kako se kaže na znakovnom jeziku. Znakovni jezik je logičan i lako se pamti.

Naučiti znakovni jezik se može i preko YouTube na internetu. Upišete „ZNAKOVNI JEZIK – u 40 lekcija. Imate na raspolaganju 120 kratkih videa. Svaka lekcija ima tri videa:

1. 25 riječi sa primjerima kako reći rečenice (4) na znakovnom jeziku
2. zadaci za vježbu; pokušajte razumjeti znakovni jezik, pokušajte reći na znakovnom jeziku
3. rješenje postavljenih zadataka.

Sa gluhima se može komunicirati i govorom. Trebate se okrenuti licem prema sagovorniku, dovoljno otvoriti usta kako bi sagovornik mogao čitati govor i riječi dovoljno odvojiti. Osim toga, trebate govoriti nešto sporije da bi gluha osoba mogla pročitati govor.

Govoriti kratkim i jasnim rečenicama. Ako nije uspjela pročitati, ponoviti istu rečenicu dva ili tri puta. Ako ni to ide, preformulišite ili napišite rečenicu. Nemojte zaboraviti da je čitati govor sa usta teže nego čitati najlošiji rukopis. Zato treba pokazeti strpljenje i poštovanje prema gluhoj osobi. Potom treba naviknuti slušati govor gluhe osobe. Kao što se navikavamo slušati i razumjeti strani jezik tako se trebamo naviknuti razumjeti govor gluhe osobe.

Osvjedočio sam se kako je ljudima dovoljno nekoliko minuta da zaborave ova uputstva, zanemare ih i ne mogu da shvate njihov značaj.

Potreba za druženjem tjera gluhu osobu da trpi mnogo kako bi se družila.

Preporučio bih da budete strpljivi. Znajte da je gluhoj osobi mnogo teže nego vama. Potreba za druženjem tjera gluhu osobu da trpi mnogo kako bi se družila. Biće vam beskrajno zahvalna na vašom trudu. Postavite sami sebi cilj da budete vješt sagovornik sa gluhima i onda očekujete rezultat.

U nekom od intervjua sam pročitala da je čest problem kod ljudi to što osjećaju stid ili strah da ih gluhe osobe neće dobro shvatiti i često baš zbog toga odustanu od komunikacije. Možeš li mi iz svog iskustva reći kako gledaš na pokušaje čujućih osoba da komuniciraju sa tobom, iako možda u prvi momenat i nisu sigurni šta i kako trebaju raditi? Šta im možeš savjetovati, kako da to urade?

Neki su naučili ručnu abecedu preko računara prije nego što su probali komunicirati sa mnom. Neki su u početku obično uzbuđeni, istovremeno malo nesigurni. Ali mislim da su neki sa mnom više komunicirali iz radoznalnosti. Komunikacija ručnom abecedom je komplikovana i iscrpljujuća, te prespora. Bolje je naučiti znakovni jezik nego abecedu. Mi gluhi vrlo slabo koristimo abecedu, odnosno samo kod pojmova koje prvi put koristimo. Ali čujući i dalje koriste ručnu abecedu, kao da ne žele učiti druge načine. Ne volim razgovor sa ručnom abecedom. Jedan od dobrih načina komuniciranja je pismeno. A primijetio sam da su se neki bojali da će izgubiti ugled u društvu ako se druže sa mnom.

Online peticija http://www.onlinepeticija.com/znakovni_jezik zahtijeva / traži primjenu Zakona o upotrebi znakovnog jezika u BiH. Imaš li informacije koliko se zakon primjenjuje, postoje li neki svijetli primjeri i znaš li zbog čega ili koga je primjena zakona loša?

Zakon o upotrebi znakovnog jezika u BiH usvojen je još 2009. godine ali je neaktivan i nekorišten, kao mrtvo slovo na papiru. Ovim zakonom država se sa nama gluhima poigrala. Pored niza nedorečenosti u ovom zakonu, nije određeno koje minisatarstvo je nadležno za provođenje ovog zakona. Nemamo kome da se žalimo za ne provođenje zakona.

Mi gluhi nemamo pravi standardizirani znakovni jezik koji bi bio prihvaćan od svih udruženja gluhih i nagluhih u BiH zato što nema novaca za standardizaciju znakovnog jezika..

Znaš li možda koji je procenat (ili broj) gluhih ili osoba sa oštećenim sluhom u BiH?

Imam neke nezvanične informacije da u BiH ima između 20 i 30 hiljada gluhih i nagluhih. Negdje sam čitao da se 0,5% djece rađa sa teškoćama u slušanju.

Šta svako od nas može učiniti da vama olakša svakodnevni život? Šta bi poručio čujućim osobama?

Ako imate gluhu osobu u porodici, komšiluku, na poslu, onda bih vam savjetovao da naučite znakovni jezik ili da organizujete trening komunikacije. Trening komunikacije znači da izdvojite nekoliko puta svoje vrijeme i da trenirate komunikaciju u smislu da pokušate razumjeti govor gluhe osobe i da trenirate kako ćete govoriti gluhoj osobi. Treninzi su vrlo brzi. Iznenadit ćete se kako ćete brzo početi razumijevati govor gluhe osobe i kako ćete brzo naučiti prilagoditi svoj govor da ga gluha osoba može čitati sa vaših usta.

Najvažnije od svega je da što više komunicirate. Svaki dan se sjetite da ste mogli biti na mjestu gluhe osobe, jer ni ona nije birala sudbinu a vi birate način da joj olakšate. Ako ne poznajete nijednu gluhu osobu, najmanje je što možete uraditi da mislite o njima pozitivno. Ako vidite gluhe, nemojte čekati da gluha osoba priđe vama, pokušajte vi pokazati dobru volju da joj priđete, da joj uljepšate dan. Sve manjkavosti koje imaju gluhi su proizvod neadekvatnog odnosa okruženja prema njima.

3 comments

  1. Imam kolegu na poslu koji je gluhonijem, sreća u komunikaciji s njim je što jako dobro čita s usana, tako da sve razumije, a mi smo s vremenom naučili neke od znakova s kojima komuniciraju gluhonijemi, tako da mi je bilo drago kako se sa svima može komunicirati uz malo dobre volje.
    Glavni problem je društvo koje bi s programima edukacije u komuniciranju s gluhonijemim osobama trebala početi još u osnovnoj školi.

    Ovo nije problem koji se tiče samo BiH, ovo je problem globalnih razmjera i tako mu treba pristupiti, djeluj lokalnu, razmišljaj globalno.

    Lijepi pozdrav

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X