Autor: Hana Kazazović

Dvije stvari mi se vrte po glavi u zadnje vrijeme, odnosno nekako se zadesilo da razmišljam o njima i da nailazim na primjere koji me stalno podsjećaju na njih.

Generalizacija doktora i ljekara

Prva je ta da mi jako smeta i nervira me to što se kod nas počelo podrazumijevati da doktori neće raditi svoj posao osim ako im ne date mito, odnosno ako ne nađete neku vezu ili ne znam ni ja šta već. Generalizuje se i gura u isti koš i onda dođete u situaciju da se iznenadite prosto kad se sretnete sa ljekarima koji svoj posao rade dobro, posvećeno, sa ljubavlju i sa željom da pacijentu pomognu.

A ima takvih, oooooooo, itekako ih ima. Neke sam “isprobala” na svojoj koži, a neke srećem i upoznajem i gledam kako i šta rade i kako ih dočekuju pacijenti i sve nešto mislim koliko li smo samo nepravedni.

Jer, takvim doktorima je već dovoljno velika muka što žive i rade u uslovima koji su takvi kakvi jesu. Zamišljam samo nekog od njih ko je upisao medicinu zbog toga što je želio pomagati ljudima. I završi je i dobije posao i krene sa radom. I onda se stalno sreće sa pacijentima kojima ne može pomoći jer naše zdravstvo nema uslove, nema novca i sl. A istovremeno zna da se u svijetu takve stvari lako liječe i rješavaju.

Mislite li, onako realno, da je takvim ljudima lako? Ja nešto kontam da ih to nervira i boli i da je to dodatni teret koji nose. I da mnogi upravo zbog toga odu vani jer – ako imaju priliku raditi u boljim uslovima gdje će stvarno moći iskoristiti svoje znanje i pomoći nekome – zašto ne bi?

Zato me nervira to generalisanje i guranje u isti koš svih, jer nisu svi isti i mnogi od njih nepravedno nose teret zbog onih koji su isprljali svojim ponašanjem ovu profesiju.

Psihološko “trošenje” ljudi koji pomažu nekome

Vikend sam provela u Hercegovini (pisaću vam i o tome uskoro), pa sam u razgovorima sa dvije divne i snažne žene došla do jednog bitnog zaključka.

Ljudi koji se bave pomaganjem drugima moraju obavezno raditi na tome da zaštite svoju psihu.

Naime, ako ste na primjer zaposleni u socijalnoj službi, mislim da je to riješeno zakonski – imaju redovni razgovori sa psihologom koji su obavezni, a po potrebi može i češće.

Međutim, postoji čitava vojska ljudi koji pomažu drugima i koji ne vode računa o sebi. To su svi oni koji rade u različitim udruženjima, pomažući ljudima ili čak i životinjama. I kako su uglavnom samoorganizovani i kako to najčešće rade samoinicijativno, ne ukalkulišu tu sebe i ne misle na sebe.

Sve dok ne sagore i ne pregore. A to se mora desiti prije ili kasnije. Jer – slušaju stalno o patnjama drugih. Posvećuju im vrijeme, energiju i razmišljanja. I to je prosto nemoguće normalno provariti bez nekog “ventila” ili pomoći.

Nisu džaba u ovim ustanovama uplanirani ti psiholozi, vjerujte mi. Itekako to ima svoje zašto. I čak ni oni nisu neka garancija da ćete moći sve to iznijeti u svojoj glavi, jer uvijek tu bude jedna osoba a hiljadu stvari i problema koje sasluša i sagleda.

I zato vas molim, uplanirajte sebe i pronađite način. Možda je najbolje da to bude psiholog jer je on stručan i obučen i naučiće vas kako da iznesete sve to što radite sa najmanjim posljedicama po svoje zdravlje. I to ništa nije nenormalno, jer da bilo šta od svega toga radite negdje u ustanovi bilo kojoj, bilo bi vam obavezno da to radite.

Mislite na sebe i čuvajte sebe, da biste mogli pomoći i drugima kojima pomažete <3