Prije par dana je Miodrag fino u komentaru primijetio da sam zapostavila pisanje svojih autorskih tekstova na blogu i to je činjenica. Rekla sam mu da se nalazim na nekoj vrsti raskrsnice i da me ona “koči” u daljem pisanju. Istina. Već neko vrijeme idem prema toj raskrsnici i sve kontam da ću smisliti šta dalje kad dođem do nje. I sad kad sam tu vrtim se u krug i čekam neke znakove, putokaze koji će me povesti i pokazati mi kuda da krenem a njih nema, ili ih ja ne vidim.
Raskrsnica na kojoj se nalazim tiče se onog najosnovnijeg – preživljavanja. Ne znam ko je od mojih čitalaca i pratitelja bilo koje vrste do sada “upratio”, ali “prva dama” bhBloga i bh twitter scene (nisam uticala ne izbor te ovo nije hvala) za sada živi od trgovine, odnosno od male prodavnice poklona Džungla u Zenici. Neki dan sam se sa tatom zezala da smo se fino rasporedili u široj familiji – imamo odsjek za rudarstvo (tata, njegov brat, moja rodica…), stolariju (mamin brat), stočarstvo (moje tetke po Vojvodini), umjetnost (moj brat) a eto mene zapala trgovina. I pošto sam ja Bosanka a poznato je da u Bosni ljudi zaposjednu funkcije za koje nisu kvalifikovani, tako sam i ja nikakav trgovac. Iskreno, da sama sebe trebam zaposliti kao trgovca sumnjam da bih to napravila.
Ali, od nečeg se mora živjeti, zar ne?
Tako sam se ja našla u trgovini, spletom okolnosti krećući sa jedne od životnih raskrsnica. Imala sam ideje, bavila se nekim kreativnim stvarima pa je to bio način za prodati ih. A i vremena su bila drugačija, iskreno. Prije 5 godina, kad sam krenula sa svim, Zenica je bilo jedno sasvim drugačije mjesto za biznis. Nije bilo ovoliko prodaje na ulici, crnog tržišta, nije bilo skoro uopšte neregistrovanih prodavnica po gradu i mogao si raditi normalno i pošteno. Sadašnji razvoj situacije je doveo do toga da su mi konkurencija svi – od pijace do bezbroj štandova po ulici plus radnje koje postoje a često ni same nisu prijavljene. Ja se, kao neko ko je navikao na normalan rad po zakonu, u svemu tome jako loše snalazim.
Naslućivala sam da će biti teško pa prije godinu i nešto sa čoJkom pokrenula gradski magazin Zenica-Online. Planirala sam da to bude mjesto koje će posjećivati ljudi koji vole Zenicu i koji žele čitati neke stvari o njoj, o ljudima iz ovog grada, događajima, razmišljanjima i sl. Napravili smo puno. Imamo nekih 22.000 posjeta mjesečno (11.000 unikatnih), a ne pišemo vijesti. U sve smo uložili čitavih 130 EUR, za hosting i neke sitnice, a stvorili magazin koji je čitan i smijem reći na neki način uticajan. Jedino nije profitabilan.
Stručnjak sam za sve osim za pravljenje para. Vjerujte da sam pokušala i sa onim mantrama (Mahlat ih posebno voli), pa sam sebe ubjeđivala da trebam misliti pozitivno, da će doći ako se trudim i radim. Međutim, ne ide, bar meni. Imam ja i objašnjenje zbog čega vječito imam problem sa tom sitnicom od koje život zavisi.
1. Dobićeš ono šta tražiš i na šta se fokusiraš
Lično uvijek reagujem na emocije i sve neke nematerijalne stvari. Nikad mi pare nisu bile fokus interesovanja i pretpostavljam da u tome leži dobar dio odgovora na moje “probleme”. Primjer? Magazin Zenica-Online bi mogao biti 10x posjećeniji da pišem vijesti i forsiram sadržaje koji su objektivno najposjećeniji na internetu. Ja to nisam htjela pa sam se fokusirala na kvalitet i stvarala fino okruženje. Rezultat – manji broj posjeta = nema para od reklama jer nisi interesantan sponzorima previše.
Primjer 2: U prodavnici sam mogla do sada uzeti brdo para jer su bili traženi proizvodi – sa likom Tošeta, sa zastavama drugih država, sa neprimjerenim natpisima na majicama. Nisam htjela jer se to ne uklapa u moje moralne i životne norme. Rezultat – prazan novčanik, logično ;)
2. Treba znati prodavati
Već sam pisala o tome kako smo mi svi na neki način trgovci. E ja imam problem sa tim. Dugo vremena sam sebe definisala kao skromnu i nenametljivu, a životni moto mi je bio da će se prave vrijednosti na kraju isplatiti. Valjda zato što sam odrasla na bajkama a ne na Teletabisima i Pokemonima vjerujem u to da dobro pobjeđuje. Elem, onda mi je jedna psihologinja (jel’ se tako zove) rekla nakon manje analize da imam manjak asertivnosti. Jeste, ja mislila da sam skromna a ispostavilo se da imam poremećaj!
Konkretno, ne znam se zauzeti za sebe, ne znam se izboriti za sebe. Uvijek se potcijenim i uvijek gledam na druge sa većim poštovanjem nego što sebe vidim. Možda bi se to moglo i liječiti, nemam pojma? E sad zamislite kad takva osoba poput mene treba prodati nešto. Jeste zamislili? Znam, vidim vam na licu taj kiseli izraz ;)
3. Treba iskoristiti prednosti koje imaš
Ok, činjenica da imam i neke kvalitete. Znam pisati. Znam se “društveno umrežiti”. Znam napraviti i web stranicu, jest’ da zato koristim WordPress ali sve svoje web stranice sam sama gazala. Znam skoro uvijek utvrditi šta bi trebalo uraditi da bi se nešto popravilo, unaprijedilo.
Znam to i za sebe već odavno. Meni treba menadžer, da me “proda”, odnosno da proda i naplati moja znanja. Nije se vala nijedan fudbaler sam prodavao nego su to radili menadžeri za njih.
Eto. Ako znate nekog menadžera imate moje kontakte i ovdje. Mislim, lako je bilo prodati Džeku, evo mu pravog izazova :)
Ili sam ja potpuno raspekmeznut ovih dana, ili je ovo skroz neki sladak post :D hehe..i jedno je i drugo :D
Sajberka, nisi loš trgovac (psiholog, btw ;) a pogotovo nemaš bilo kakav poremećaj. Tvoj “problem” je u tome što živiš u vremenu potpuno poremećenih vrijednosti, gdje objektivne vrline (poštenje i skromnost) predstavljaju smetnju materijalnom bogaćenju.
Ako ti je za utjehu, baš zato što si takva dopadaš nam se svima toliko ;)
(To ne može da bude neka posebna utjeha, znam :lol: Uskoro će se stvari u ekonomiji i političkom sistemu početi polako mjenjati, ne zbog nas, jer ćemo prosto biti prinudjeni, čitav svijet ide u tom pravcu. Dolazi tvoje vrijeme ;)
1997. g. sam pročitao savet jednog tadašnjeg već iskusnog Internet preduzetnika koga su pitali – Kada da napustim svoj klasičan biznis i pređem na Internet biznis? Čovek je odgovorio: Dok nemate bar 5 puta više para mesečno od online biznisa (i vidite da se i dalje razvija) zadržite postojeći posao.
Koliko ja vidim, ti ćeš sigurno imati finasijske koristi od Interneta, ali kada – to se ne bih usudio da prognoziram. Samo budi uporna, i predefiniši svoj klasičan biznis.
Ovo si jako jako dobro postavila i razumijem te 200%. Vjeruj. Međutim, rješenje ili odgovor su sada bitna stvar, a to se mora potražiti dublje. Ja se (iz ljubavi prema stvaranju jel :) ) volim baviti suštinom nekog problema, naročito ako to nije moj problem, tad sam mnogo slobodnijij, logično :) .. i mislim da ti u ovom momentu treba da sjedeš sa grupom ljudi koji imaju šarene stavove po pitanju biznisa i da čuješ stvari koje i ne želiš. Suočiti se sa strahovima po pitanju posla i pokušati naći rješenje, odnosno forsirati rješenje u tim druženjima ili razgovorima. Ovaj post ti je za početak super :). Društvena si, nemaš tih problema :). Rješenje postoji, nije to samo neka pozitivna lafina :) .. samo je bitno koliko je čovjek spreman da ga prihvati, jel. Mislim da je prvi korak priznati da negdje ima propuha. Nadam se da nisam plaho smorio :D
Možda griješim, ali sve mi se čini da se ljudi koji za život zarađuju pisanjem na Internetu mogu prebrojiti na prste. Čak je i onih koji bilo šta ćare na ‘netu pravo malo. Ako je ikakva utjeha, nadovezat ću se na ono što reče prof. Varagić par komentara iznad: ako iko uspije zaraditi od bloganja u BiH, to ćeš biti ti.
@Milko: Huhhh, teško da ćemo mi to dočekati, bolan. Al’ šta da se radi, nekog izbora baš i nemamo.
@Dragan: Slažem se sa tim. Ne žuri se meni da zaradim od internet biznisa, svjesna sam situacije. Ovaj klasični mi je problematičan jer definitivno trebam promjenu a nemam neko kvalitetno rješenje. Standardni problem ovih prostora.
@Muris: Nisi. I nemam problem da čujem različita mišljenja. Propuha kod mene ima na sve strane, znam. Samo još da smislim kako ga zatvoriti ;)
@Copypaste: Kako rekoh već, to bi bila idealna varijanta ali ne razmišljam o njoj. Samo da je nešto konkretno da se radi i da se može živjeti od toga. Maksimalno skromno.
Ono jes, nemas koristi od mene finansijskih, ali te redovno pratim, komentarisem i serujem…Verujem da ces uspeti da mi izvadis i koji dinar, bitno je da me drzis ovde i da sam prisutan…
Vreme ce pokazati, do tada, istraj!!!
Ma smislićeš. Teško je ipak ovdje dati neki konkretniji savjeti ili prijedlog, potrebno je mnogo mahanja rukama i žive priče :D, ali koliko sam shvatio, tebe muči, konkretno, nedostatak poslovnog ambijenta .. što nije neobično. Toga ima svugdje. Sada, da li se prilagoditi ili se izdvojiti sa nečim svojim… To je ključno. Biti između je loša opcija.
U klasičnoj trgovini, bilo koja od ovih opcija je OK. Postoje robe koje se prodaju zbog same robe (cijena, osoblje, ponuda, mogućnosti itd) a postoje robe koje se prodaju zbog onog ko prodaje … ti vučeš na ovo drugo, koliko sam ja upratio. Prva opcija je klasika – imaš para, imaš robe, znaš tržište i boriš se. Druga opcija je dosta vrijednija, ali i dosta zafrkanija. Logično. Često čovjeku iz druge opcije dokundiše, postane sit svega. Ali, moraš imati jak motiv i manje-više jasan cilj. Oni koji su se opredijelili za drugu opciju često imaju običaj reći “Think big!” :D …
Ja mogu da ti ponudim samo sopstveno iskustvo, a ono se svodi na to da se na internetu širi informacija i gradi tržište, a novac pravi “of-lajn”. Mnogo ljudi u našim krajevima naivno misli kako će internet finansijski procvetati kad dodje Pay-pall ili tako neki “tehnološki uslovi” i prateća zakonska regulativa… Mislim da je to zabluda kao PERPETUUM MOBILE – pare pravi PROIZVOD, a sve ostalo je samo tehnikalija. Lično mislim da si krenula u dobrom smeru, samo treba da pokušaš da deluješ izvan svoje radnje – da spojiš svoja DVA JA u jednu efikasnu celinu. Ne moraš da deluješ globalno, ali nema nijednog razloga ni da to bude samo u tvojoj Zenici, zar ne? Ako postaviš pitanje na pravi način odgovor će biti kada tvoje društveno angažovanje počne da pravi novac u poslu kojim se “of-lajn” baviš. A što se okolnosti tiče, trenutno je u Srbiji katastrofa – mnoge štamparije se zatvaraju – a mi opstajemo samo zahvaljujući poslovima iz inostranstva. Mislim da si dovoljno bistra da sama provališ foru…
p.s na sve cene sa moje prezentacije agencijski rabat (provizija) je 10% Eto to je taj rad… Naravno možeš ovu moju besplatnu reklamu i da obrišeš, ali nešto mi kaže da nećeš…
Svi mi kojima treba menadžer.
Yaaay samo da se javim sa mobile verzije yaaaay
@masheenka: Hehehe, a mene seljanke, nisam ni znala da i to može. Doduše, da imam smartphone vjerovatno bih skontala ranije. Hvala :)
@Bojan: Treba otvoriti školu za menadžere :)
@Miodrag: Ima smisla to što govoriš, samo što sam ja najtanja sa prodajom, kako već rekoh. Nisam pametna trenutno, nemam više ideja nikakvih. Treba mi podhitno neki konkretan posao koji će mi moći obezbijediti normalnu egzistenciju. E sad, kako i koji veze nemam.
@Deda: Istrajaću, obećavam :)
Posaljem ti ja jednog managera :-) …
@Edis: Može, može :)
evo i ja menadzerka i to bez posla:) barem ne nekog profitabilnog.
p.s. mislim da se kaze psiholoskinja, barem tako govore feministkinje.
Iskreno, mislim da možeš mnogo toga popraviti u oba svijeta u kojima se može zaraditi lova, ali prvo sebe prispitaj jesi li zaista sprema na tu kritiku i da li je zaista želiš čuti? Prije nego što se zaletiš sa standardnim “naravno da želim, baš uživam u kritici”, malo bolje razmisli.
Evo ti jedan primjer mog dobrog jarana koji je sa jednim firmašem radio dvije godine uspješno i postali su haman prijatelji. Nakon što je prošlo dvije godine, sjednu oni i veli njemu firmaš da ga veoma cijeni i da želi čuti njegovo mišljenje o njemu i njegovom poslovanju, aludirajući na kritiku. Prijatelj ga upita da li je siguran da želi to čuti i da to neće poremetiti njihove odnose. Na to je ovaj rekao da je spreman i da baš od njega želi čuti, jer je siguran da je on to dobro procjenio. Prijatelj je onda krenuo sa prvom kritikom i kada je bio na sredini druge kritike, firmaš ga je istjerao sa psovkama kroz vrata i naravno dao mu otkaz.
Dakle, iako je bio spreman na kritiku i cijenio tog čovjeka i njegovo viđenje, kada je čuo kritiku, nije mogao da podnese i njegov ego se branio i izolovao od te kritike.
Dakle, dobro razmisli jesi li za kritiku pa javi šta si skontala.
Želim ti sve najbolje,
Nedim
@Nedim: Znaš kako, ja sam spremna za kritiku ako ispunjava sljedeće uslove – ako znam da je dobronamjerna i da osoba koja mi je upućuje to radi zato što želi da mi ukaže na neke stvari a ne zbog toga što me mrzi/ne voli pa to hoće da mi kaže tako indirektno. A druga stvar je da se kritikuju postupci a ne ja kao osoba, ono u smislu “ovakva si i onakva”.
Od tebe bih po pitanju posla prihavtila svaku kritiku jer cijenim to što radiš i mislim da možeš dati kvalitetne savjete po pitanju posla mnogima pa i meni. Ako se odlučiš za tako nešto slobodno, samo ako može na mail jer znam da ovdje ima dosta očiju koje bi mene lično vrlo rado gledale kako umirem od gladi, pa da se ne naslađuju javno :)
Ok, sasvim uredu. Samo – koliko god mi to ne željeli, naše osobine, koje čine nas, utjeću na posao, tako da zaobići kritiku ličnosti znači zaobići jedno veliko polje potencijalnih stvari koje se mogu popraviti. A naravno da bih ti na email napisao, ali prespavaj ti još koji put preko toga pa onda se javim ako zaista tako reći vapiš za tim, jer imam bojazan da me možeš zamrziti ako ti sve neupakovano istresem, a daleko od toga da se preziremo, kamo li mrzimo. Vrlina je vidjeti dobro u svakom čovjeku, tako dobro koje izvire iz tebe me svaki put potiće da svratim da vidim šta si napisala i kako ti ide.
@Nedim: Hahaha, znam, nego sam mislila na one uopštene kritike. Ljudi vrlo često procjenjuju nekog na osnovu postupka i kažu – ovakav si ili onakav! Ako ja nekad odreagujem burno ne znači da sam histerična ili nervozna. Možda u tom momentu i jesam ali to nije nužno karakteristika osobe. Druga stvar, osobine koje se mogu popraviti je OK kritikovati. Ja ih imam mnogo koje bih rado popravila, možda si neke i sam uočio pa misliš na njih, ali ne znam, ili trenutno ne mogu iz nekih razloga da ih popravim. NE moram prespavati, vrlo rado bih čula tvoje mišljenje jer, rekoh ti, cijenim tvoj rad i voljela bih da se lično pomjerim iz ovog nekog stanja koje mi djeluje kao zaglavljenost. Neću te zamrziti jer ću to smatrati nekom vrstom konsultacija – i da odem kod nekog ko je plaćen za te stvari vjerovatno mi ne bi pričao ono što mi godi uhu nego ono što misli.
A meni na gmail statusu stoji danima – Boli me rame od tapšanja. Stvarno boli. Pucaj!