Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 68. koju imate priliku čuti je Jelena Ćajić iz Sokoca.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Jelena Ćajić iz Sokoca je profesorica engleskog jezika i književnosti, a trenutno radi kao novinarka u Info centru u Sokocu. Kada tražite informacije o kulturnim dešavanjima u Sokocu ne možete a da ne naiđete na Kulturno umjetničko društvo “Romanijska Luča”. Jelena je dugogodišnja članica ovog društva pa smo razgovor i počeli pričom o tome.

Jelena Ćajić:

Ja sam u KUD “Romanijska Luča” od samog početka, to jeste odmah poslije rata kada je obnovljen rad društva ja i brat smo se upisali, zato što su nam roditelji bili u kulturno-umjetničkom društvu i uvijek smo slušali priče kako je njima bilo divno. Mi smo otišli i evo i sad smo članovi. Ja sam nekih 19 godina igrala, eto 18 i po da kažem. Ove godine sam završila tu svoju igračku karijeru, ali radim sa djecom. Sa djecom radim zadnjih možda 9 godina, vodim najmlađu grupu KUD-a – dječji ansambl. I mislim da nastavim taj svoj rad u društvu baš kroz rad sa djecom.

Prijateljstva su jedna od najvrjednijih stvari koje joj je donijelo članstvo u KUD-u.

Prvo, stekla sam prijatelje i stvarno mogu da kažem da su moji najbolji prijatelji svi iz kulturno-umjetničkog društva. To je bukvalno druženje koje prevazilazi i školu i fakultet i sve. Ja uvijek mogu da računam na njih. Čak i kad se ne čujemo neko vrijeme ja znam da mogu da računam na njih. Jer jednostavno mi smo provodili dane zajedno i kada putujemo mi smo tu po cijeli dan zajedno.

Druga stvar, vidim kroz odnos sa svojim bratom, možda da nismo bili zajedno tu jer smo zajedno igrali sve te godine, možda mi ne bi bili toliko bliski koliko smo sada. Svako je naravno blizak sa svojom porodicom, ali nekako mi smo se baš družili isto kao da smo i brat i sestra i drugovi. I onda vidim kroz to koliko je samo druženje tu jedna velika stvar.

Drugo, osim što sam naučila da igram, upoznala sam mnogo ljudi, ne samo ovde već širom Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, ali i svijeta jer smo putovali dosta. Bili smo na turnejama – Holandija, Bugarska, Poljska. I stvarno uvijek nađemo neke ljude koji su odavde. Uvijek se nađu neki naši.

KUD “Romanijska Luča” je neka vrsta brenda Sokoca, a imaju zaista veliki broj članova.

Pa može se reći da jeste, ali vjerujte to je postignuto baš napornim radom. Ispočetka je bilo teško – nismo imali nošnje, nismo imali osnovnih sredstava za rad. Za početak nismo imali ni svoju prostoriju. To je bilo baš onako mučno. Pa smo se godinama seljakali po nekim salama gdje smo morali da sklonimo stolove i stolice da bi mi u tom prostoru igrali. Pa kad se završi to sve počistimo i vratimo sve na mjesto.

I tako poslije tih nekoliko godina dobili smo svoju prostoriju. U prostoru stare policijske stanice dobili smo jedan veći prostor koji još uvijek nije potpuno odgovarajući. Ali znate kako to već ide – kad nema ono što vama odgovara prihvatite ono što vam se nudi. Tako da za sad ako ništa tu su prostorije u kojima radimo i gdje ni od koga stvarno ne zavisimo.

Broj članova varira od početka do kraja godine, ali imamo otprilike oko 250 članova koji rade u nekoliko različitih sekcija – folklorna sekcija, muzička sekciju. Pored toga nekad je bila i sekcija guslara, mijenjalo se uglavnom. Ali najbitnije su ta muzička i folklorna sekcija.

Za ovako malo mjesto mislim da smo organizacija koja okuplja najviše omladine različitih uzrasta, jer tu su djeca najmanja od 6 godina koja igraju ili sviraju ili pjevaju. I na drugu stranu imamo profesora koji vodi naš orkestar koji ima preko 70 godina.

Pitala sam je da li bi voljela otići iz BiH?

Kao i svi razmišljam o tome. Postoje neke stvari koje me zadržavaju ovde i postoje neke zbog kojih bih odmah otišla. Naravno, sve nas za dom i za mjesto odakle smo vezuje i porodica i prijatelji. Ali ponovo kad čovjek razmišlja o budućnosti teško da se može vidjeti neka baš onako… Ovde čovjek može jednostavno da preživljava i da bude zadovoljan tim. A pogotovo u manjim mjestima ne može čak ni da ispuni neke svoje prohtjeve. Evo kad se pogleda recimo ovdje u Sokocu izgorela nam je kino sala, nemamo bioskop. Mislim neke osnovne stvari koje danas mislim da treba da budu dostupne svakom čovjeku mi moramo da idemo… sreća blizu nam je Sarajevo pa možemo makar tu neke stvari ali mislim da odlazak u neko veće i perspektivnije mjesto u svakom slučaju svakom pada na pamet.