Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

Prošle sedmice se po društvenim mrežama vrtio podatak koji kaže da je u Bosni i Hercegovini nepismeno 89.794 osobe (po popisu iz 2013), što je 2,8% od ukupnog broja stanovnika. Od toga je 12.237 muškaraca i 77.557 žena.

Gledala sam ovaj podatak i mislila o tome kako je to puno za vrijeme u kojem živimo i u kojem je škola obavezna. A onda sam se sjetila da se pod pismenošću ovdje misli na sposobnost čitanja i pisanja, te razumijevanja napisanog.

Kakvo li je stanje sa drugim vrstama pismenosti koje su nam danas neophodne za normalno funkcionisanje u životu? Koliko ljudi je digitalno i informatički pismeno, odnosno sposobno koristiti računare i računarske programe? Koliko ljudi bez problema zna koristiti mobitele, bankomate, automate kojima smo svaki dan okruženi?

U ovoj prezentaciji sam našla podatak da je 62,54% stanovništva u BiH digitalno nepismeno. To je strašan podatak.

A onda na sve to mogu dodati i sljedeće pitanje – koliko ljudi u BiH je medijski pismeno?

Šta je to medijska pismenost?

Jednostavno rečeno – to je sposobnost čitanja i razumijevanja medijskih poruka koje nisu uvijek na prvi pogled razumljive ili očigledne. Živimo u vremenu u kojem smo okruženi medijima. Tu su i TV i radio i internet, ali i plakati i filmovi i pozorišta i sve ono što nam prenosi neku informaciju.

Sve teže je ljudima izabrati koje će medijske sadržaje pratiti, te kako će shvatiti i razumjeti informacije koje primaju putem kanala masovnog komuniciranja.

U tekstu Medijska pismenost je važna za razlikovanje mogućnosti i prijetnji na internetu Joannom Krawczyk medijsku pismenost definiše kao “skup vještina koje su vam potrebne da biste aktivno i razumno učestvovali u medijskom društvu”, a one uključuju vještine razumijevanja, korištenja, komunikacije i strategije.

Zbog vala lažnih vijesti, dezinformacija i propagande koji se brzo širi internetom i drugim medijima, te društvenih i političkih posljedica koje on nosi, neophodno je da građani razviju ove vještine i postanu kritički korisnici medija, dodaje ona.

Zašto je medijska pismenost važna?

Zato što mediji nisu ni štetni ni korisni, ali mogu biti i jedno i drugo.

U knjizi Medijska pismenost i civilno društvo sam našla puno toga korisnog. Ova knjiga je u suštini zbornik radova na temu medijske pismenosti i možete je u pdf-u besplatno preuzeti sa tog linka ako vas ova tema više zanima.Između ostalog u njoj piše i ovo:

Roditeljima i nastavnicima treba medijska pismenost kako bi razumjeli djecu i pravilno ih odgojili. Mediji imaju važnu ulogu u životu djece i u životu porodice, pa bi roditelji trebali osvijestiti svoje lične medijske navike, ali i medijske navike svoje porodice. Na taj način bolje će razumjeti medijske navike svoje djece i kompetentnije s njima razgovarati o medijskim sadržajima. Trebali bi znati kojim se medijima, koliko i kako njihova djeca koriste, šta žele od tih medija, a šta dobivaju. Djeca provode u prosjeku 3 do 4 sata dnevno uz televiziju i druge medije, dakle najveći dio slobodnog vremena.

Zanimljivo mi je bilo pročitati da je UNESCO još 1964. godine podržao ideju o odgoju za medije. 1976. godine je sa svojom stručnom radnom grupom pripremio model za masovni odgoj za medije koji bi djecu i omladinu naučio kritičkom prihvatanju medijskih sadržaja. U januaru 1982. godine na međunarodnom simpoziju “Odgoj za medije”, održanom u Njemačkoj, prihvaćena je deklaracija koju je potpisalo 19 država. U njoj se ističe značenje odgoja koji će mlade ljude pripremiti na odgovorno građanstvo i koji će povećati kritičku svijest medijskih korisnika.

Ipak, odgoj za medije je još uvijek na početnom nivou i u većini zemalja zavisi od entuzijazma pojedinih učitelja i škola. Neke države su uključile odgoj za medije u školsku satnicu. Prema postojećoj literaturi vidljivo je da su to: Australija, Danska, Finska, Kanada, Mađarska, Njemačka, Norveška, Irska, Slovenija, Švedska i Velika Britanija. One su odgoj za medije uključile u različite predmete ili ga uvele kao izborni ili obavezni predmet.

Ostale države imaju minimalnu ili nikakvu uključenost ovih tema u školsko obrazovanje. U tim zemljama u nastavi odgoj za medije zavisi od motivisanosti pojedinih učitelja i o podršci neslužbenih institucija.

Zašto je medijska pismenost važna? Zato što je veoma upitno da li smo mi u stanju da na pravi način čitamo poruke kojima nas svakodnevno zasipaju sa televizije, radija, novina, bilborda, ali i sa odjevnih predmeta i prehrambenih proizvoda u svakodnevnom životu.

Kao što u gore spomenutoj knjizi jedan od autora kaže:

«Da li su porodica i škola jedini odgovorni za vaspitanje djece? Da li su tu ulogu možda preuzeli mediji? Da li u okviru medijskih formata reklama ima najveći uticaj na djecu? Imajući na umu oduševljenje djece reklamama, kao i učestalost njihovog emitovanja, vjerujemo da to i jeste tako».

Fake news i lažne informacije

Ja sebe smatram prilično medijski pismenom, ali i pored toga nisam uvijek u mogućnosti raspoznati šta je lažna vijest a šta je namjerno objavljeno da bi se čitaoci doveli u zabludu, iz ko zna kojeg razloga. Padne mi na pamet često jedna tatina poznanica koja je prije par godina gorljivo branila neku činjenicu riječima «Ma kako nije istina, pa pisalo je u novinama?!»

Još uvijek najveći broj ljudi vjeruje onom što pročita u novinama ili vidi na vijestima. Vrlo malo je ljudi koji su spremni ili u stanju kritički sagledati ono što čuju i vide, te prepoznati da se radi o laži ili namjerno plasiranoj lažnoj vijesti.

Sjetim se uvijek primjera od prije nekoliko godina u Zenici, kad smo imali seriju zemljotresa. Jedan lokalni portal je objavio kako se sljedeći zemljotres očekuje iza ponoći, pa je puno naroda izašlo iz zgrada i svojih domova čekajući ga, jer su – pročitali na internetu. A to je samo jedan primjer.

I sama često ostanem bez teksta kad pročitam neku od analiza na stranici raskrinkavanje.ba. Pogledajte ako do sad niste – to je stranica koja analizira i provjerava vijesti i onda činjenicama potkrijepi da li je neka od njih tačna ili ne.

Češki ekspert za medijsku pismenost i govor mržnje Jaroslav Valuch u tekstu za media.ba kaže da je biti sposoban identifikovati lažni sadržaj i dezinformacije svakako jedan od ciljeva medijske pismenosti. Dezinformacije se mogu širiti zbog različitih motiva, govori Valuch, a među njima su i satira, humor i zabava. Međutim, postoji i sadržaj koji namjerno manipulira čitaocima.

Moram ovdje spomenuti «botove», odnosno lažne profile na društvenim mrežama koji se sve češće finansiraju iz budžeta ili iz stranačkih džepova i koji imaju zadatak stvoriti «lažnu sliku» o nečemu – događaju, nekoj vijesti ili bilo čemu što je onima koji ih finansiraju i organizuju trenutno važno. Ima ih puno, imaju ih skoro sve stranke, a ljudi koji nisu dovoljno upoznati sa njihovim načinom rada i razlogom postojanja budu potpuno dovedeni u zabludu. Na tome se čak dobijaju i izbori, a o razvijanju atmosfere straha da ne govorim.

Edukacije iz medijske pismenosti treba da budu upućene i onima koji od lažnih sadržaja imaju finansijske i političke koristi a tu je potreban drugačiji pristup, poput istraživačkog novinarstva gdje će se otkriti ko su oni koji imaju koristi od širenja mržnje.

«Ne možete kriviti obične ljude što im vjeruju, jer ponekad se zaista radi o emocijama, sva histerija oko izbjeglica je zapravo o emocijama i strahu. Ljudi se jednostavno boje. Ne možete se boriti protiv ovih jakih emocija činjenicama. Ljudi ne slušaju. I ne možete ih kriviti što se boje. To je prirodna ljudska reakcija. Mi moramo da ciljamo na one koji eksploatišu ovo za političke i poslovne interese», kaže Valuch.

Kako povećati svoju medijsku pismenost?

Ako ne želite da vas bilo ko laže i koristi za svoje ciljeve, vjerovatno želite malo više znanja o tome kako se medijski opismeniti. Srećom internet ima dosta sadržaja koji nam mogu pomoći u tome.

Ali, prije svega, imam jedan savjet iz lične prakse. Šta god da čitate, posebno ako se radi o vijestima – gledajte ko ih je objavio. Ja lično samo jednom otvaram portale koji negdje na stranici nemaju navedeno «O nama» ili «Impressum», da znam o kome se radi i ko piše sve što tu stoji. Ako nema tih informacija, za mene takav portal više ne postoji.

Jer, danas je dovoljno manje od 100 KM da biste pokrenuli web stranicu i na njoj pisali šta želite, bez ikakve kontrole. Pa tako par mjeseci pred izbore krenu nicati web stranice na kojima ne možete prepoznati ko stoji iza njih zvanično, osim što često po sadržajima možete shvatiti o čemu se radi. Ali – ne treba zaboraviti da imate puno medijski nepismenih čitalaca koji to neće prepoznati i koji će svemu napisanom vjerovati. Nije ni čudo što je narod sluđen i u strahu.

Znači – prvo pitanje je ko je autor vijesti?
Drugo – šta je njena svrha? Zbog čega je napisana – da li nosi neku korisnu informaciju?

Najveći broj vijesti u našim medijima nema nikakvu svrhu i ne govori o djelima i o tome šta je urađeno, nego se piše o tome šta je ko negdje rekao. Kad samo to ukinete, odnosno bar prestanete čitati i pratiti, dobijete puno manje informacija kojima opterećujete sebe.

Preporuke za dodatne sadržaje za edukaciju

1. Spomenula sam već raskrinkavanje.ba, ali moram posebno spomenuti njihovu podstranicu posvećenu upravo medijskoj pismenosti – https://medijskapismenost.raskrinkavanje.ba/

Ova stranica je odlična za početak i upoznavanje.

2. Na njihovom linku sa resursima ćete naći dodatne knjižice i knjige kojima možete zaista proširiti svoje znanje. Voljela bih da ovo pogledaju prosvjetni radnici i bar samoinicijativno prenesu nešto od svega učenicima sa kojima rade. Link je https://medijskapismenost.raskrinkavanje.ba/saznajte-vise/resursi/

Zaista tu ima korisnih sadržaja, a posebno preporučujem tekstove koji su na ovu temu objavljeni na media.ba.

3. A tu je i odlična knjižica sa savjetima za korištenje medija u obitelji – Djeca i mediji – https://www.medijskapismenost.hr/wp-content/uploads/2018/04/Djeca-i-mediji-knjizica_medijska_pismenost.pdf

 Rađena je u Hrvatskoj, originalno je to izdanje «Children and media» iz Finske, tako da su poruke i znanja univerzalne.

Na kraju, moram reći da količina informacija koje primamo već odavno prevazilazi naše kapacitete. Spominjala sam to već – kao da se želite napiti vode pa stanete pod vodopad. Zato ja konkretno vrlo malo pratim vijesti, a i kad to radim vodim računa koje stranice posjećujem. Mislim da je to možda najbolji način – svesti količinu informacija koje konzumiramo na minimum, te paziti na to od koga dolaze. To je nekako jedini način da koliko toliko smanjimo mogućnost da budemo izmanipulisani i iskorišteni od strane bilo koga.