Autor: Hana Kazazović

Mjesecima već u Bosni i Hercegovini slušam o propadanju kulture, a zadnjih dana posebno o zatvaranju muzeja. I pitam se kad smo to od glupih Bosanaca postali nekulturni Bosanci?

Jesmo li baš toliko nekulturni?

Zašto je kod nas tako očajno stanje u kulturi? Ako ćemo realno – očajno je svuda pa je to vjerovatno samo normalan slijed događaja. Ali je činjenica da su kola očito prvo počela da se lome na kulturnim institucijama i muzejima. I sad svi kukaju na državu jer je država njihov osnivač i trebala bi da ih finansira.

Ne mogu da shvatim kako neko može godinama “raditi” u nekoj ustanovi koja grca u problemima i godinama kukati na iste, a samo čekati da dođe ta VELIKA DRŽAVA i riješi probleme. Ja bih pobjegla sa tog mjesta kad bih vidjela da se ništa ne dešava ili bih dala sve od sebe da pokušam uraditi sve što je u mojoj moći.

Iskreno, moje mišljenje je da je za zatvaranje muzeja i njihovo očajno stanje 50% kriva država. A onih drugih 50% krivice leži na rukovodiocima tih ustanova. Da ne teoretišem navešću nekoliko primjera.

– U Zemaljskom muzeju u Sarajevu nisam bila (sramota, znam), ali planiram tamo otići zadnje 2 godine čim odem u Sarajevo na duže od 2 sata. I to sve nakon što je moj brat bio u njemu sa svojim prijateljem i na Facebooku stavio brdo slika sa zanimljivim komentarima. To mi se svidjelo jer je tim svojim komentarima “oživio” sve instalacije i tad sam razmišljala kako je sramota da takvo bogatstvo stoji svima pod nosom a malo ko zaista ode i vidi to.

– Iskreno, nisam čest posjetilac ni muzeja u Zenici. Nov je i moderan ali sam bila samo 2-3 puta. Zašto? Zato što sam znala na vrijeme šta se dešava za ono što mi u tom momentu nije bilo nešto zanimljivo. A ono što mi je bilo zanimljivo po pravilu nisam znala na vrijeme. Ja sam kriva, znam, trebala bih svaki dan provjeravati na web stranici gradskog muzeja šta ima novo ali ne sjetim se. Umazio me internet na kojem sve funkcioniše tako da mi informacije dolaze na tanjiru servirane – pretplatim se na ono što mi je zanimljivo pa mi dolazi na email ili RSS, lajkam na Facebooku pa mi iskače na zidu i tako… Našem muzeju sam polovinom oktobra poslala email sa pitanjem da li je ovo njihova zvanična Facebook stranica pa evo još nisam dobila odgovor. A vidim da nisam jedina sa kojom ne komuniciraju emailom, evo kolega se žali na isto ovdje.

– Nasuprot tome poželim povremeno posjetiti neku izložbu ili muzej u regionu. Tako me oduševila izložba u Muzeju Vojvodine na koju sam naišla na internetu – Изложба честитки “Срећа путује”. Redovno planiram da ću u Zagrebu posjetiti Muzej prekinutih veza. Pratim ih na Facebooku pa stalno imam informacije o tome šta je novo kod njih i šta sve rade. Imala sam želju posjetiti izložbu Ki sit, ki lačan.  Ako nekad odem u Celje posjetiću njihov Muzej nove istorije. Zašto – možete i sami vidjeti u fotogaleriji ovdje. U Rijeci ću sigurno posjetiti Peek&Poke – “muzej” starih računala i informatičke tehnologije. Njih upratim na Twitteru i stalno imaju neke zanimljive projekte.

– Brat koji živi u Sarajevu kaže da je kod Gavrilovih stopa vječito gužva. Turiste zanima ta priča. Vjerujem da bi mnoge turiste zanimala i priča o OI u Sarajevu, ali eto taj muzej propada. Pisala je Ines o tome na London-Sarajevo, Olimpijske igre sa velikim i malim „O“. I za njegovo propadanje je sigurno kriva država (ko će drugi).

– Juče čitam šta o izmještanju Sarajevske Hagade misle Jevreji i od čitavog teksta u oko me ubode ovo – Međutim, ono što je kod nas problem je da se ne zna ko je za to nadležan, jer je Zemaljski muzej zatvoren izgleda ne samo za posjetioce, već i za sve kontakte. Na jedvite jade, kad sam uspio sa njima da ostvarim kontakt, ispostavilo se da oni nisu spremni ni da razgovaraju o tome dok se ne riješi njihov statusni problem – čiji je muzej. Vrijednost Hagade se procjenjuje na 8 miliona dolara i muzej koji je ima propada. I izlaže je samo 4 dana u godini. Ostalih 361 dan možete vidjeti kopiju. Iskreno, meni to malo blesavo.

Vremena su se promijenila. Okrenula su se za 360 stepeni u odnosu na ona socijalistička, ona u kojima su muzeji i kulturne ustanove živjele od države bez potrebe da iko ikad uđe u njih. Ulazila su djeca koju su vodali u okviru školskog programa a sve je finansirano sa budžeta. I direktori i svi ostali su imali prilično lak posao.

Međutim, već dvije decenije nema tog socijalizma. Imamo najgori oblik kapitalizma u kojem je tržište toliko otvoreno da se svi bore za svakog kupca (posjetioca). Neki dube na glavi, smišljaju ko zna šta da bi privukli posjetioce. Koriste kreativnost, ideje, znanja, rad od 24 sata dnevno. Koriste sve dostupne tehnike i tehnologije da bi se približili ljudima i doveli ih kod sebe.

A kod nas, nekulturnih Bosanaca još uvijek čekaju da se jedno jutro probudimo pametniji i bolji i sa željom da obilazimo sve te kulturne hramove. I prigovara se da je omladina ovakva ili onakva, da ih interesuje folk i cajke, da ih ne interesuje kultura i slično.

Ne, gospodo – ta omladina je takva zato što ih sa svih strana bombarduju takvim sadržajima dok vi sjedite u svojim foteljama čekajući. Ili radeći instalacije koje samo ljudi iz vašeg umjetničkog miljea mogu razumjeti.

Uložite u svoju promociju i rad bar pola od onoga što u svoje nastupe ulažu sve te cajke i ostala estrada pa da vidimo rezultate. Tek tada ćete moći i očekivati da vas neko primijeti, dođe i podrži.

Jer – ni puno jača i sposobnija država ne bi mogla isfinansirati ovaj vaš (ne)rad. I neprilagođavanje vremenu u kojem živimo.