Dobro sam. To uglavnom odgovaram kad me pitaju kako sam.
A juče sam Ani rekla i: “Gledam Brak na prvu, eto kako sam”. Mislim, ja i bilo kakve rijaliti emisije, znaš? Ali mozak mi sad trenutno dobaci do toga i sve komplikovanije mu nikako ne paše.
Ali, upravo u tom rijaliti programu su pričali o intimnostima i razmišljam i sama o tome. Jer jedan od učesnika je lijepo rekao da je intimnost kad s nekim dijeliš razumijevanje i kad nešto kažeš, a značenje toga znate samo vas dvoje.
Sjetila sam se toga kad sam juče dobila slike Macana i Šapi koji su išli na “provjeru” kako se slažu s macama i kokoškama, zbog potencijalnog doma. J. nikad nije odustala od toga da ih udomi i to zajedno i bukvalno sam krenula da podijelim s tobom kako su bili super i kako ih mace i koke ne zanimaju, i onda skontala da nemam s kim to podijeliti.
Jer, bilo kome drugom bih ja morala ispričati priču o 5 kučića koje smo prije više od deceniju hranili i brinuli o njima. I kako si im nosio kuhane obroke ujutro danima jer su bili mali. I kako su poslije sklonjeni s ulice i nadživjeli eto i D. i tebe i bukvalno, ako postoji nešto što bi me ovih dana moglo baš obradovati je to da oni nađu dom zajedno i starost prožive u miru i okruženi ljubavlju.
I samo bi ti to razumio jednako kao i ja. I odreagovao jednako i nadao se isto.
To je intimnost.
I to da me ujutro pogledaš i bez riječi prepoznaš da me opet uhvatila ona moja glavobolja. I da znaš da tri dana nisam ni za šta. Svakom drugom moram ispričati cijelu pričo o tome i zašto se ponavlja i koliko je naporna.
Pitaju me kako sam i kažem dobro jer mnogi nemaju snage ni volje da se nose sa drugačijim odgovorima. Jer ne mogu nikome objasniti taj osjećaj da te nema predugo, i istovremeno pogledam u kalendar i shvatim da nije prošao čak ni mjesec. Kao da postoje neke dvije stvarnosti i istovremeno sam u obje, a nijedna nije realna. I ne, ne očekujem da ćeš se pojaviti od nekud, svjesna sam. Ali istovremeno osjetim da moja suština nije tu realnost prihvatila.
Znači mi puno kad mi S. pošalje poruku i pita me kako sam i posebno jedem li i spavam li. Shvatila sam i ja da je biologija ono što mi je prioritet sada i trudim se – jedem i spavam. Da, ima tu puno čipsa, čokolada, keksa i ostale nezdrave hrane. Potkrade se poneka supa, kad odlučim baš da moram ozbiljno brinuti o sebi. Trudim se i da izađem u šetnju s vremena na vrijeme. Nekad je to baciti smeće, nekad otići do ambulante, a nekad do mojih. Dogovorila sam i neke kafe, s ljudima koji te znaju i koji nekako dijele tu bol. To mi je nešto kao sigurno okruženje.
Išla sam i mjeriti sluh i ne, nisam gluha dovoljno za aparat. Kaže doktor da dođem ponovo za 4 mjeseca, a brat me utješio i rekao mi da sad baš i nemam šta posebno za čuti, pa i ne moram tako brzo. Smijala sam se jer to jeste tako – to što slabije čujem mi je smetalo najviše jer si ti morao sve ponavljati po nekoliko puta. To više nije problem, a Prco je dovoljno glasan da za njega trebam prigušivače, a ne pojačivače sluha.
Bila sam i na groblju. Ne znam zašto me svi pogledaju malo čudno kad kažem da sam bila sama. Valjda to groblje ima kod ljudi čudno mjesto. A ti znaš da je meni uvijek na groblju bilo ugodno, čak i kad nisam imala nikog baš bliskog tamo. I zato mi ni sad nije problem otići samoj, čak naprotiv. Ali ne, nemam osjećaj da si ti tamo više nego bilo gdje drugo. Ili je bar meni lakše živjeti u uvjerenju da si stalno tu negdje oko mene prisutan.
Dobro sam. I istovremeno imam osjećaj kao da me neko iz zone komfora u kojoj mi je bilo baš ugodno ispalio u svemir. Čak bez letjelice, nego onako solo, plutam u nepoznatoj stvarnosti i okruženju i tek trebam skontati kako se tu opstaje. Za sada posmatram okolinu i sebe i ne žurim ni sa čim. Mislim, i to učim, da ne žurim. Jer znaš da sam uvijek htjela puno toga i sve i odmah i da mi je strpljivost baš slaba strana. Ali učim. I tu biologija pomaže jer mi se desi u toku dana da ne mogu ništa osim samo leći i spavati. Kao da mi se potroše baterije i bukvalno ne mogu mrdnuti. Onda se tu pridruže Laki i Prco, pobiju se dva puta oko toga ko će gdje i kad se probudimo idemo dalje.
Trenutak po trenutak. Jer planirati bilo šta mi je iz ove situacije možda najstrašnija stvar na svijetu. Shvatila sam neki dan da se u suštini ne bojim ničega, osim planiranja. Pa tako samo zapišem neke stvari koje trebam uraditi, ali ih ne vodim kao plan. Ako se dese – desiće se. Jer tako treba da bude, a ne zato što sam ja to nešto isplanirala. Svjedok mi je onaj moj godišnji planer koji je neki dan stradao i kojeg sam iskidala na komadiće i bacila – jer je sve planirano i zapisano u njega tako smiješno sada.
Život je nekad siv, a nekad sranje. Možda vremenom dobije malo žute.
Volim te.
