Autor: Hana Kazazović
Stvarna dobrota čovjeka može se pokazati u svoj svojoj čistoti i slobodi samo u odnosu prema nekome ko ne posjeduje nikakvu moć. Pravi ispit ljudskog morala, onaj osnovni (iskren tako duboko da izmiče našem pogledu) jest u odnosu čovjeka prema onima koji su mu prepušteni na milost i nemilost – prema životinjama. A baš tu je došlo do fundamentalnog debakla čovjeka, u toj mjeri suštinskog da su iz njega proizišli svi ostali.
Milan Kundera – Nepodnošljiva lakoća postojanja
Budim se i razmišljam o ljudskoj dobroti. Ovaj citat sam zapisala još u aprilu prošle godine kad sam čitala knjigu jer mi je nekako sažeo suštinu mog stava o ljudskoj dobroti.
Sjetim se svih onih tekstova o zlostavljanjima životinja koje stalno srećem po našim medijima, pa mi se čini da smo se mi poprilično odmakli od te dobrote. Sve je više onih koji svoju moć dokazuju upravo na slabijima od sebe, najčešće na životinjama. A moje mišljenje jeste da se po ponašanju čovjeka prema životinjama može veoma dobro vidjeti kakav je.
I nije to samo ona izlizana „Ko ne voli životinje – ne voli ni ljude“. Mislim da su čak i naučne studije dokazale da je ljudima koji su u stanju maltretirati životinje to obično početna faza. Vrlo brzo pređu na maltretiranje ljudi, slabijih od sebe, naravno.
U ovu priču mi se uklapa još jedna izreka koju juče spomenu prijateljica. Kaže – “Osoba koja je fina prema tebi, a nije fina prema konobaru nije fina osoba”.
I tu sam se zamislila i složila sa izrekom. Ne moraju biti u pitanju samo životinje – u određenim životnim situacijama imamo moć i tada u suštini pokazujemo kakvi smo. Bilo da smo gosti u kafani ili restoranu, bilo da smo direktori ili šefovi. Ne kažu džaba ni „Daj čovjeku vlast 5 minuta pa ćeš vidjeti kakav je“.
Ova priča o ljudskoj dobroti ne bi bila kompletna bez Zuke i njegovih citata. Imam ih u bukmarku, spremljene za one trenutke kada poželim pročitati nešto što će me oplemeniti. Zuko kaže:
Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše…”
Kakvi ćemo ispasti zavisi od mnogo toga, ali najviše od nas. Od izbora koje pravimo, od stava kojeg zauzmemo prema drugima, prema svijetu oko sebe, a najviše prema sebi. I od toga koliko radimo na sebi, stalno i svaki dan.
Mnogima to i nije bitno u životu, imaju druge ciljeve i mjerila kojima mjere svijet. Ali se ja nadam da nas ima dosta kojima je stalo do toga da možemo stati pred ogledalo i sami sebi reći baš ovo što Zuko kaže – I nisam baš tako loše ispao/la.
— 
— 
Čovjek je biće u razvoju(Inteligentna životinja). Čovjek tek treba postati ostvarivanjem unutrašnjih potencijala i snaga. Da bi bili stvarno dobri ljudi ipak u pomoć treba pozvati znanje i obrazovanje. Sam naziv obrazovanje upućuje na moral. Moral je dvoznačan vanjski i unutrašnji. U vanjskom smo od rođenja i to je projekcija društva preko porodice,itd,itd i možemo da prihvatamo ili ne prihvatamo neke norme a unutrašnji je ustvari naš subjektivni moralni pogled na svijet kojem mi težimo i tako programiramo sami sebe. I vanjski moral i unutrašnji kao i čovjek su u razvoju.Uglavnom moralno usavršavanje počinje spoznajom da pojma nemamo ni o sebi ni o svijetu, bez obzira što smo npr. akademski građani.
Dobro je sve ono što pomaže ostvarivanje višeg nivoa svijesti čovjeka i to je najbolji i najmudriji od svih ciljeva jer znači harmoničniji i sretniji život i razvitak čovjeka kao umnog i moralnog bića.Dobro je ono čemu se približavvamo uzoru ljudske prirode.Zlo je ono što trajno upućuje čovjeka u suprotnom smijeru od razvoja pozitivne moralne svijesti.Sama stagnacija u razvoju čovjeka u smislu neostvarivanja urođenih snaga i potencijala je isto tako zlo.(Kriv si što nisi ostvario ono što si mogao i time oštetio i sebe i zajednicu.) U životu čovjeka dobro i zlo se smjenjuju, i ono zlo koje trajno ne obori čovjeka je isto tako dobro za čovjekov razvoj svijesti. U tome i jeste suština čovjekovog života na zemlji.Dobro i zlo su različiti aspekti fenomena porasta svijesti.Dobro je dobro a zlo je zlo dobro djelo je upravo to i tako se i vrednuje a zlo djelo je upravo to i tako se i vrednuje (posebnost stvari nije sporna).Svaki čovjek polaže račun individualno i to za stvarna a ne relativna djela.Zbilja svjetlo i tama jesu različiti,a zajednički im je program koji upravlja njihovim smjenjivanjem (rotacija Zemlje u odnosu na Sunce.)
Jedinstvo suprotnosti je stvar tog programa. Ljudima u normalnom stanju svijesti, izuzetno je teško prihvatiti to jedinstvo suprotnosti npr.dobra i zla. I tu su ljudi potpuno u pravu,jer nema tu jedinstva osim programskog jedinstva, kao i shvačanja da su sve suprotnosti različiti aspekti jednog istog fenomena npr. pobjeda i poraz
Postoji sistemsko dobro i zlo i postoji individualno dobro i zlo.Sistemsko dobro i zlo potrebno je prihvatiti sa ravnodušnošću baš kao naši Bosanci i Hercegovci( jer je u stalnoj promjeni i čovjek slabo može da utiče na to, to manje što je na nižem stepenu svijesti. «Kriva Drina se ne može ispraviti ali se moramo truditi da je ispravimo»). U domenu individualnog dobra i zla koje mi nesumnjivo generišemo, ne smijemo ni pomisliti da budemo ravnodušni.Jer to je već ono što je do nas i imamo odgovornost za svoje postupke.
Naziv Čovjek je apstraktni pojam a sastoji se od sveukupnog broja poželjnih ljudskih kvaliteta (atributa) koji predstavljaju šablon za sve ljude koji usvajaju manji ili veći dio. Usvajanjem dijela tih svojstava i njihovim ugrađivanjem u sebe mi ne ulazimo u neku apstraktnu kategoriju, nego naprotiv mi smo konkretniji, životniji, realniji, ljepši i izgrađeniji. Samo kvaliteti kao ljubav, čovječnost i moralno usavršavanje uvode nas u pravo postojanje. Tamo je Čovjek! Čovjek se može nazvati Čovjekom samo ako se kreće u ovom smjeru i usvaja dio po dio poželjnih ljudskih vrijednosti.Ja sam u knjizi Pismo Obami uslovno dao 56 tih kvaliteta samo da pokažem da smo u totalnoj fikciji, tj. lažnom poimanju sebe ne onakvi kakvi smo zaista, nego kako mi sebe ustvari zamišljamo. Ako od tih kvaliteta imamo samo jedan ili nijedan imamo ozbiljne razloge za zabrinutost.U tom slučaju ne krivimo svijet za naše neuspjehe, nego isključivo sebe, jer da smo mi bolji i svijet bi nesumnjivo bio bolji prema nama.Kada se shvati da su svi u razvoju, ali baš svi, tada je moguće i voljeti ljude jer i oni isto kao i mi prave greške samo na različitim nivoima svijesti. Na višim nivoima svijesti i greške su manje.Poštenje i dobrota su ustvari velike mudrosti.
Hvala na komentaru, Darko. Ima tu dosta materijala za razmišljanje.