Kako da se borimo protiv predrasuda o ženama?

Autor: Hana Kazazović

“Izvolite, kako vam mogu pomoći?”, pitam čovjeka koji je ušao u radnju.

“Interesuje me cijena majica sa štampom, kad bih naručio dvadesetak komada, koliko bi koštala?”, odgovara.

“Šta bi trebalo pisati na njima i u koliko boja?”, pitam dalje već uzimajući papir i olovku da izračunam cijenu.

“A ima li gazde tu?”, pita on.

“Ima, gospodine, ja sam gazdarica”, odgovaram.

“Dobro, ali mislim vaš muž kad dolazi, da dođem tada?”, nastavlja on.

“Pa nema njega, ja sam sama gazdarica, radnja je moja i nemam muža uopšte”, odgovaram.

“Aha, u redu”, klima glavom.

Izračunam mu cijenu, napišem na papir koji on uzima i odlazi.

Razgovor koji ste pročitali se odigrao nekoliko puta u mom životu, u periodu dok sam bila privatna poduzetnica, vlasnica prvo jedne vrste grafičkog ateljea, a kasnije prodavnice suvenira i poklona. I nije uvijek moj sagovornik bio muškarac, znale su to biti i žene. Jednostavno, često se dešavalo da pojava mlade ženske osobe uz pojam vlasnica – gazdarica ne nailazi na razumijevanje, odnosno prihvatanje. Mnogi su čak odustajali od kupovine ili naručivanja posla zbog toga što nisu imali mušku osobu, pravog gazdu sa druge strane.

Nisam tome pridavala preveliku pažnju ali mi je bilo interesantno. U suštini sam tek tada počela shvatati da predrasude zaista vladaju oko mene. Jer, priznajem, do tada nisam imala priliku da ih osjetim na svojoj koži. Odrasla sam u porodici koja je živjela muško-žensku ravnopravnost. Mama i tata su mene i brata odgajali potpuno jednako. Sjećam se svojih igračaka autića jednako kao što pamtim i lutke, a sve kućne poslove su mama i tata dijelili jednako. U stvari, moram priznati da je nekako pranje suđa uvijek bio više tatin posao. Kao anegdota se prepričava i komentar mog brata kad je kao mali ugledao Radu za mašinom za šivenje “Aaaaa, svašta, prvi put vidim da žene šiju!” I nikad mi niko u životu nije rekao “To nije za tebe – moraš to ovako jer si žensko”.

Gledajući situaciju oko sebe mislim da je upravo taj moj odgoj najviše zaslužan za to da sam u mnoge stvari ulazila ne razmišljajući o tome da možda i nisu baš uobičajene i da postoje oni koji na njih gledaju kao nešto ne baš uobičajeno. Sjećam se kad mi je muž (tad momak) pričao kako mu je poznanik, sam takođe vlasnik jedne male radnje, bar dvadeset puta rekao kako se divi meni jer se borim sa tom svojom radnjom u ovakvim vremenima. Pitala sam sa čuđenjem što mi se divi kad se nalazimo u istoj situaciji, vremena ista meni kao i njemu. A na to mi on odgovori “Pa znaš, žensko si, pa zato”.

I jesam, stvarno jesam, mada neću nikad reći da to što sam žensko ima uticaja na moje poslovne odluke. Ja sam sa tom svojom radnjom propala ne zato što sam žensko, nego zato što nisam imala sva potrebna znanja da bih opstala. I zato što nisam bila spremna na rizike. Pošto znam dosta muškaraca koji su takođe propali sa svojim biznisima i koji takođe više vole igrati na sigurno, znam da sve to nema nikakve veze sa polom, odnosno sve zavisi od toga kakvi smo i šta znamo raditi.

Kako ćemo i kada ćemo doći u situaciju da se žena, privatna poduzetnica, ne posmatra kao nešto neobično i nešto čudno? Razmišljam o tome često i mislim da ćemo u toj fazi biti kada takvih žena bude bar onoliko koliko i muškaraca. Znate ono, kad žena poduzetnica bude toliko da svi prestanu primjećivati prvo njihov pol. Kad dođete na poslovni sastanak a tamo za stolom bude sjedio isti broj muškaraca i žena i vi uopšte ne registrujete razliku u polovima.

Učestvovanje u Coca Cola Bloggers Network Adria programu me potaklo da malo istražujem o tome čime se sve Coca Cola bavi u domenu društveno odgovornog poslovanja. Jedna akcija mi je privukla pažnju i potakla me da napišem ovaj tekst. Ta akcija se zove 5by20.com , a radi se o poticanju žena da se samozaposle, da se osamostale i dođu u priliku da žive od svog sopstvenog rada.

5by20 znači da CocaCola želi pomoći da 5 miliona žena postane privatna poduzetnica do 2020. godine. Ta akcija se provodi u zemljama poput Indije, Mexica, Haitija, Egipta i nema je kod nas konkretno. Ali ono što je meni posebno zanimljivo i pozitivno je upravo taj princip – povećati broj žena koje su samostalne, koje vjeruju u sebe, koje će onda odgajati kćerke onako kako su na primjer moji roditelji vaspitavali mene – da mogu sve što hoću i želim, samo ako znam. A znanje je ono što se može steći uz trud i rad, tako da ni ono nije sporno.

I mada nisam jaka kao Coca Cola, odlučila sam da od ovog teksta jedan dio svog pisanja posvetim upravo ovakvim temama i ženama. Pisaću onako kako ja to vidim i znam, sve sa ciljem da bar mrvicu pomognem u osnaživanju žena na ovim prostorima. Jer, iako na prvi pogled možda ne izgleda tako, još uvijek oko sebe imamo brdo predrasuda. Veliki procenat žena na ovim prostorima nije samostalan i zavisi od drugih, a u velikoj mjeri je uzrok tome i to što ne vjeruju u sebe i misle da tako treba.

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola System. Više o akciji možete pročitati na Coca Cola Bloggers Network Adria


X