Pogledala sam sve i jednu epizodu Dr. Natko Beck na HRT-u jer volim slušati o tome kako unaprijediti zdravlje, a emisije su pravljene upravo s tim ciljem. Mislim da je to 12 ili 16 epizoda do sada, ne sjećam se tačno koliko već sedmica traje. I svaka je naravno o drugoj bolesti i u svakoj su specijalisti za nju i neko sa ličnim iskustvom.

Znate šta je zajedničko svima njima? Jer iako na prvi pogled različite, sve i jedna bolest imaju u sebi jednu poveznicu – stres. Ili ih uzrokuje ili pogoršava. I još je jedna stvar zajednička – sve i jedna je u porastu i to ozbiljnom u zadnjih 10-ak godina.

E sad, ne pišem ovo da vas prepadam, nego da popričamo o stresu. Znam da svima para iz glave krene kad vam neko kaže “Trebate smanjiti stres”. Jer naravno da ne dobijemo recept kako.

“Nemoj se sikirati” – kao najgluplje izgovoren savjet ikada. Ili je pak moguće to stvarno sprovesti u djelo?

Živimo u vremenu kad je najobičnije življenje stresno. Kako reče baš gošća u emisiji juče na temu ‘sagorijevanja na poslu’ – toliko imamo podražaja svaki dan kojih često nismo ni svjesni i svi oni nama povećavaju stres. Gdje god se okrenete imate neku poruku, poziv, savjet, reklamu… A glava nam zaronjena u društvene mreže sa kojih nas zasipa hiljadu stavova i mišljenja (uključujući i ovo).

Kako opstati?

Ja sam evo skoro mjesec dana bez Twittera, na pauzi konkretno. Jer sam u jednom momentu skontala da mi ne može više stati u glavu ništa. Pa sam se sklonila. I izlogovala iz Instagrama, na isti fazon. Objavim kroz aplikaciju objavu na Instagram ako imam nešto, ali ne listam druge. Pauziram, skupljam snagu, oslobađam mentalni prostor.

I ne razmišljam o tome hoću li propustiti nešto. Jer sam skontala da je najbitnije da ne propustim da ja budem dobro. 

Svako jutro se budim oko 7, a liježem najkasnije u 11. Jer mi je cilj da odspavam 8 sati i jer mi je to osnova za to da budem ok taj dan. I prva stvar koju napravim nakon buđenja je meditacija, uz “Insight Timer”. Pa onda 10-ak minuta yoga vježbe ili nešto slično što imam u glavi već dugo. Pa tek onda idem u dan. 

I stalno, ali stalno pratim sebe i ako sam nervozna zastanem ili izađem poslije posla u šetnju ili pustim nešto što me odmara. Ne čitam vijesti, ne otvaram portale. Muž kaže da sam opet postala maksimalno asocijalna, ali to je prosto trenutna faza u kojoj se presabirem i “popravljam” da bih nastavila živjeti. 

Trudim se da se ne nerviram oko stvari na koje ne mogu uticati i da ne punim glavu sebi takvim stvarima. Neki dan umalo ne pustih na Netflixu neki dokumentarac o beskonačnosti, pa sam zaustavila čim sam skontala o čemu je riječ. Jer mi je jedan od najvećih uzroka nervoze oduvijek svijest o tome koliko smo mali i koliko je beskonačnost nesaglediva. Kad na to pomislim sveže mi se stomak u čvor i samo sam sebi rekla “Hana, ovo je nešto od čega ne bi mogla spavati narednu godinu” i ugasila program. 

Htjedoh reći, ne znam kako izbjeći stres, ali mislim da je put ka tome korak po korak i odluka po odluka. Uz stalnu svijest o tome da kroz život baš ne možemo ići na autopilotu, jer nas u tom slučaju zasipaju sa svih strana gomiletinom sadržaja koji nam ne trebaju i/ili nam ne čine dobro. I zato je jedan od načina osluškivati sebe i pratiti kako smo, na šta i kako reagujemo. I spoznati šta nas opušta, šta nas vraća u mir i šta nam čini dobro. Pa se truditi da to radimo češće i da se “popravljamo” redovno. Kontam da je to način da ga bar držimo pod kontrolom ili da postanemo otporniji na sve što se dešava. 

A naravno, tu sam da čujem i sve vaše savjete i preporuke :)