Autor: Hana Kazazović

Moj prvi online eksperiment je bio prije 7 godina. Tad sam pokušala provesti 15 dana bez interneta. Razlog? Počela sam primjećivati promjene u ponašanju vrlo brzo nakon što sam se zaljubila u društvene mreže. U to vrijeme nisam znala ništa o tome čime su uzrokovane, samo sam osjećala da mi treba više vremena za koncentraciju. Već tada, na početku mog života na društvenim mrežama, sam osjetila probleme sa pronalaženjem mira u glavi.

Nakon tog eksperimenta sam shvatila da se moj život promijenio i tad je počelo moje istraživanje društvenih mreža. Voljela sam ih i koristila da unaprijedim svoj posao i pisanje bloga. Takođe sam počela raditi kao community manager, a društvene mreže su mi pomogle da se povežem sa ljudima na osnovu interesovanja. To je i najveći razlog zbog kojeg ja volim internet. U isto vrijeme sam nastavljala da se mučim sa prekomjernim korištenjem društvenih mreža.

Da li sam ih koristila previše? Sigurno, ali ko nije? Ko od nas nije osjetio potrebu da sazna šta njegovi prijatelji na Facebooku misle o zadnjoj objavi ili o fotografiji koju smo postavili? Facebook, Twitter, Instagram, Google+ (da, znam…), LinkedIn… Imam profile na svakoj. Pročitala sam svaki savjet o tome kako ih koristiti i konkretno se i ne sjećam kad sam počela čitati tekstove o njihovom uticaju na naše živote.

Vidjela sam savjet da isključimo notifikacije na telefonu pa sam to uradila. To je bilo prije 2 godine i jedan je od mojih najboljih poteza. To je oslobodilo nešto mjesta u mojoj glavi, ali ne dovoljno. Nastavila sam provjeravati svoje profile češće nego što sam željela, pa je sljedeći potez bio brisanje aplikacija sa telefona i korištenja društvenih mreža samo sa laptopa. Samo je Instagram bio problem pa sam i za njega našla rješenje – brisanje i skidanje aplikacije skoro svaki dan. Da, nekad sam to radila i par puta u toku dana, obično kad bi se pojavila inspiracija za fotografiju ili da kažem nešto. Veoma važno, naravno ;) Da, popularnost Instagram storija svakako nije pomogla :)

Početkom decembra sam osjetila ogromno opterećenje. Osjećaj kao da sam žedna, a umjesto da se napijem sa česme neko me postavio ispod vodopada. Takav mi je osjećaj bio u glavi i znala sam da moram nešto poduzeti.

Znam da me sad želite pitati zašto prosto nisam samo obrisala neki od profila na društvenim mrežama i ostavila samo na primjer najdražu. I tu moram reći da nije greška u meni, nego su moji prijatelji na mrežama krivi za to. Oni koriste različite društvene mreže. Neke od njih imam samo na Facebooku ili Twitteru, a neki koriste samo Instagram. Ja znam biti ubjedljiva, ali to mi nije pomoglo da ih potaknem da napuste na primjer Twitter zato što ih ja želim vidjeti na Instagramu. Vjerujte mi, ili probajte vi ubijediti nekoga :)

Zato sam odlučila da malo odmorim.

Prva želja mi je bila da odem negdje gdje nema interneta. Jedna varijanta je bila planina, gore negdje visoko. Ali kako je trenutno zima, a ja ne volim hladnoću ostavila sam tu ideju za neko toplije vrijeme. Privremeno sam deaktivirala Twitter profil i obrisala sve aplikacije sa društvenim mrežama sa telefona. Našla sam program kojim sam blokirala određene stranice na računaru i moja online detoksifikacija je počela.

Da, u početku je bilo situacija u kojima sam se pitala šta sad raditi. Imala sam dodatno slobodno vrijeme pa sam se bacila na čitanje knjiga. Jedna od prvih je bila «Plitko (kako Internet mijenja način na koji mislimo, čitamo i pamtimo)» – Nikolasa Kara. Pomogla mi je da razumijem sve što sam osjećala od početka korištenja interneta više od 2 sata dnevno.

Prvi pojam sa kojim sam se susrela je «nevidljivost». Mnogi ljudi danas imaju strah zbog njega. Društvene mreže su nam stvorile osjećaj da ako nemamo nikakvu online aktivnost – ne postojimo. Navikli smo se na notifikacije i one nam govore «Da, vidimo te, razumijemo te, sviđaš nam se». Kad ne dobijamo notifikacije osjećamo se nevidljivim i mislimo da će ljudi zaboraviti na nas. Nije nam više dovoljno da nas zovu najbliži prijatelji i rodbina jer smo već povezali vlastitu vrijednost sa brojem lajkova i komentara. I to nas je već promijenilo. Svako od nas za sebe neka odgovori na pitanje da li smo tako postali bolji.

Drugo saznanje iz ove knjige je bilo nešto što je Niče rekao još davno:

«Ono čime pišemo utiče na formiranje naših misli.»

On je to primijetio kad je počeo koristiti mašinu za pisanje umjesto pisanja rukom. Njegovi radovi su postali drugačiji. Bilo je još eksperimenata na istu temu i svi su doveli do sličnog zaključka – internet mijenja naše razmišljanje i ponašanje.

Sljedeća zanimljiva informacija je bila o radnoj memoriji. Naučila sam da u našoj radnoj memoriji možemo imati do 7 pojmova u isto vrijeme i kad pokušamo da u nju uguramo više – mozak se muči. A informacije putem radne memorije dolaze do našeg dubokog pamćenja. Nikolas kaže da je to u stvari kao kada bismo pokušavali kadu vode napuniti naprstkom. I da, zato sam ja imala osjećaj da pijem vodu sa vodopada.

Upravo zato «plitko» i jeste naziv knjige. Internet nas prisiljava da dijelimo pažnju i da stvari pratimo površno. Što ga više koristimo, više učimo naše mozgove da budu ometani. Zato se teško koncentrišemo kada nismo online – naš mozak vježba zaboravljanje a prisiljavamo ga da pamti i da se koncentriše.

Suština je u tome da internet kreiraju psiholozi a ne samo programeri i oni tačno znaju šta uraditi da nas «navuku» i potaknu na veće korištenje.

Ne znam to sad detaljno objasniti ali vam preporučujem da pročitate ovu knjigu. Može vam pomoći da stvari bolje razumijete i da drugačije organizujete svoj život.

Meni je pomoglo. Nakon skoro cijelog mjeseca offline sam shvatila ko su ljudi koje stvarno želim pratiti i sa njima ostati u kontaktu. Da, to su oni čijih se nikova mogu sjetiti bez problema i nakon 20 dana i koje sam ukucala da iščitam šta im se dešavalo dok sam bila odsutna.

Međutim, još uvijek ne znam kako se riješiti zagušenosti informacijama. Smanjenje broja onih koje pratim i ograničavanje vremena provedenog na internetu pomaže ali ne rješava problem u potpunosti. Čini mi se da ću uskoro nekad morati ponovo napraviti sličan eksperiment. Možda probam onu varijantu planine na ljeto, sa pastirima negdje.

Ali svakako je ovo dobro znati i pomaže jer sam sad svjesna da nije samo do mene i da nisam usamljena u ovakvim razmišljanjima. Nije jednostavno napustiti online život jer bi to bilo kao da napustim polovinu svog života uopšte. Sve je već toliko isprepleteno i dosta mojih prijatelja koje volim pratiti i čitati živi u mom računaru.

Kakvo je stanje kod vas? Jeste li već nekad o društvenim mrežama razmišljali na ovaj način?