Loading

Mirza Mušija – Kakanj: “Svaki poziv može imati dublji smisao ako spoznamo svoje potencijale”

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 100. kojeg imate priliku čuti je Mirza Mušija iz Kaknja.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Mirza Mušija ima 37 godina, rođen je u Zenici a svoju mladost, osnovnu i srednju školu je završio u Kaknju. Nakon toga je odselio u Sarajevo i upisao građevinski fakultet koji je studirao 2 godine, a zatim je otišao u vojsku. Poslije vojske se vratio svom prvobitnom snu – da upiše akademiju scenskih umjetnosti jer je u dubini duše želio da bude glumac i znao je da je za taj poziv predodređen. Akademiju je završio 2008. godine.

Mirza Mušija:

Prije nego što sam završio akademiju ja sam oformio udruženje FACE, sa svoje dvije kolegice Nelom Đanisijević i Lanom Stanišić, gdje nam se nakon određenog vremena pridriživala kao spoljni saradnik i dio tima Mirela Trepanić, rediteljka koja je takođe završila Akademiju u Sarajevu. Mi smo napravili tu 6-7 predstava od kojih su dvije bile nagrađene na međunarodnim festivalima.

Nakon toga smo svi izabrali neki svoj put. Ja sam sad trenutno Koordinator za kulturu i obrazovanje u Kaknju u Javnoj ustanovi Kulturno sportski centar Kakanj. Ova ustanova je na neki način neka vrsta lučonoše, neko ko okuplja mlade ljude sa svojim idejama, projektima, neko ko generira određene kulturne procese, sportske događaje prati, prati i njeguje ljude koji imaju potrebu za dodatnim obrazovanjem. Imamo tu i muzej koji prikuplja muzejsku građu, čuva taj naš bogati istorijski fundus i identitet.

Jeste Kakanj interesantna sredina. Kakanj su mnogi doživljavali kao rudarsko mjesto, malo mjesto, gdje je svo to gradsko jezgro bilo vezano za rudnik. Sa rudnikom je nastala i elektrana, odnosno površinski kop, a poslije toga i cementara. To je jedan dobar dio i bogat dio gdje mi danas u ovom vremenu kapitalizma imamo vrlo velike koristi od toga, materijalne prirode. S druge strane imamo i posljedice u smislu zagađenosti. Ali eto na tome se radi u velikoj mjeri.

Ali s druge strane zanemarena je ta neka istorijska potka ovog grada, da je Bobovac tu, da je Kraljeva Sutjeska tu, da su tu istorijski spomenici koji svjedoče i danas. I na taj način taj grad je uvijek privlačio, i kroz rudnik, razne vrste ljudi iz raznih dijelova Jugoslavije. Pa ne samo Jugoslavije nego i iz raznih dijelova svijeta. Ovdje ima i Austrijanaca, ima Mađara, Slovenaca… i svi su oni ostavili trag u Kaknju. I ja sam odrastao u takvoj sredini i upravo ta neka širina i raznolikost je mom karakteru dala jednu određenu novu dimenziju, bolju dimenziju, da imamo tu neku vrstu tolerancije i širine i razumijevanja za drugog i drugačijeg.

Mislim da je Kakanj svijetli i pozitivan primjer u svakom smislu, pa i u tom kulturološkom i kulturnom. I meni je drago da sam dio tog procesa da jedna javna ustanova ulaže milione u infrastrukturu, da ulaže stotine hiljada u programe, u zapošljavanje mladih ljudi. Mladih ljudi od struke koji mogu biti korisni, koji mogu doprinijeti radu naše ustanove.

Drago mi je da smo pozorište kao djelatnost razvili u toj mjeri da počinjemo da se bavimo profesionalno produkcijom, da već imamo četiri predstave profesionalne produkcije, da nam je BNP strateški partner i da zajedno s njima radimo. Da smo stali rame uz rame, naravno kao mlađi, kao manji ali ipak ravnopravan partner. Gdje smo stekli jednu vrstu poštovanja u krugovima mnogo širim od ovih lokalnih krugova. I sve ostale stvari, sad da ja ne pričam nadugo i naširoko o samoj ustanovi ali evo rezultati i djela pokazuju i govore o samom radu naše ustanove i principima rada. E ja sam dio te priče i to mi je drago.

Baviš se i glumom pored svega toga?

Naravno. Ja nisam nikad zapostavio ili napustio tačnije rečeno taj svoj primarni poziv. I dalje sam aktivan. Sarađujem kao spoljni saradnik sa mnogim pozorišnim djelatnicima. Između ostalog učestalo sarađujem i sa profesorom i pozorišnim rediteljem, čovjekom koji je bio direktor skoro svakog pozorišta u Sarajevu. To je profesor Gradimir Gojer. Nedavno smo radili i evo i sada je ta predstava živa i igramo je upravo. Ta predstava se zove “Dobri ljudi u vremenu zla” po knjizi autorice Svetlane Broz. Ta priča je ispričana vrlo emotivno i iskreno i onda je Gojer od te knjige napravio kao neku vrstu dokumentarnog teatra. Taj dokumentarni teatar je doživio svoju premijeru u Sarajevu prije godinu dana. I evo mi sad s tom predstavom putujemo. Bili smo u Hrvatskoj, bili smo sad u Makedoniji na festivalu u Strumici, igrali smo je u Sarajevu, Kaknju, Tuzli, Mostaru… Evo sad ćemo da je igramo u novembru u Goraždu. I ona nastavlja da živi svoj život.

Osim toga, ono što sam započeo sa teatarskom grupom FACE, pa smo tu napravili jednu pauzu u smislu biranja puta. Nela je u Belgiji, Lana je ostala na Face TV-u kao producent i urednik, a ja sam došao u Kakanj – sada sam tu istu priču nastavio samo sa drugim ljudima, odnosno sa svojim kolegom sa klase, Nusmirom Muharemovićem. On je nedavno oformio Studio Teatar. Ja sam tu upao sa predstavom “Državni lopov”. Postoji tu još nekoliko predstava, Irfan Kasumović, Adem Smajlhodžić, zatim saradnici iz Srbije, iz Zenice itd, Danijel, Zlatan, Mirza pisac.

Mi smo odlučili da ne prepuštamo stvari slučaju. Vidite, Nusmir je član BNP-a u Zenici. Jako je angažovan, igra. Ali i dalje ostaje ta potreba da priče koje mi želimo da pričamo, motivi koji nas pokreću, ideje koje bismo mi htjeli da podijelimo sa drugima, jednostavno su neizvodive ako si samo dio nekog ansambla i pri tome ne možeš da praviš ono što ti stvarno želiš i što te ispunjava.

U tom smislu sam nastavio i taj rad sa Studiom Teatar. Planovi su da pravimo predstave, da putujemo, da igramo, da razmjenjujemo iskustva, da upoznajemo nove ljude, da se širimo, spajamo sa drugim ljudima.

Svaki poziv može na svoj način imati neki dublji smisao ukoliko onaj ko ga obavlja radi dovoljno na sebi da spozna koji su to potencijali njemu dati od Boga. A s druge strane da vidi šta će učiniti s tim potencijalima. Da li će ih razvijati do maksimuma ili će ih prepustiti slučaju.

Pa ako imate neki vrt a ne obrađujete ga, od najljepšeg vrta može postati zarastao korov i biti nepristupačan. A nepristupačnost je ta arogantnost kod ljudi. Mi se otvaramo – otvaramo svoja srca, svoje duše, svoje emocije, svoje ideje. I mi smo ranjivi jako, u tom smislu. Ali smo i odvažni dovoljno da prihvatimo tu svoju ranjivost. I da prihvatimo bol kao dio procesa sazrijevanja, jer drugačije ne može.

E takav je proces u teatru. Takav je proces u jednom preduzeću. Takav je proces u jednoj porodici. Takav je proces u jednom braku. Takav je proces u održavanju rodbinskih veza. Takav je proces u održavanju prijateljskih veza. Gdje ljudi prihvataju ili ne prihvataju određene obrasce ponašanja. Jedan obrazac je ovaj moderni, nametnuti, sebični, sebi okrenuti, površni, instant. A drugi obrazac je dubinski, istrajni, sa univerzalnim vrijednostima, sa dugotrajnim planiranjima, sa istrajnošću u činjenju akcija da se ti planovi i ti ciljevi ostvare, ali na dugoročnom planu.

To je život dostojan i vrijedan. To je život koji bi trebao da živi svaki čovjek. I to je u konačnici život, jer je život pravedan, data je prilika svakom čovjeku da tu dimenziju dokuči. Naravno u odnosu na njegove gabarite. Jer nismo svi isti i neko može postati doktor nauka a neko ne. Ali može neko biti i odličan i vrstan majstor koji pravi odlične cipele, neko ko pravi ukusna jela. Sve je to vrijedno pažnje. Ali hoću da kažem da svako ima određene potencijale koje treba da razvija.

To je ono što je moja misija i to je ono što bih ja volio da postignem sa svojim životom. I to je ono na čemu istrajavam. I ja se nadam da ću se ako Bog da u budućnosti okruživati uvijek sa ljudima koji imaju pozitivan stav, uzvišene ciljeve, sa ljudima koji cijene i vrednuju istinske vrijednosti po pitanju karaktera, morala, djelovanja. Mi se mnogi sukobljavamo oko raznih stvari – oko vrijednosti, ciljeva, mišljenja, oko načina djelovanja. Ali u konačnici svi imamo slobodu izbora. Ne bi trebali nikome nametati ništa svoje. Naše je da se nudimo i otvaramo, a ko prihvati – prihvati. Ko ne prihvati neka ostane u svojoj zoni gdje se osjeća ugodno.

Mirza Mušija sa kolegama iz “Studia Teatar” – Nusmirom Muharemovićem i Irfanom Kasumovićem

 


X