Imam prilično veliku familiju. Kad god se sastanem sa njima dođem do tog zaključka. Možda oni i ne bi izgledali tako brojni da se svi ne drže zajedno, tačnije da nisu u dobrim odnosima. I onda kad se desi nešto, neko veselje, slavlje ili žalost – uvijek nam fali mjesta za spavanje.

To je, onako usput rečeno, familija sa mamine strane. Ona ima dva brata i dvije sestre. Dvije sestre su zbog ljubavi otišle u Vojvodinu, a dva brata i moja mama su ostali u Bosni. I svi oni imaju djecu, a tetke iz Vojvodine imaju čak i unuke. I to ni manje ni više nego od svakog djeteta izuzimajući jednog rođaka koji se ponaša kao da živi u Bosni. Kako? Pa, još nije oženjen i još nema djece. Do tog zaključka sam došla nakon što su moja mama i ujakova žena komentarisale kako izgleda jedino one neće dočekati unuke. I onda sam ja pogledom obuhvatila sve rođake i rodice, sa djecom i bez djece i shvatila da samo mi iz Bosne kasnimo sa tim dešavanjima. I neću vam reći sad ko je već odavno prvi na redu pa pušta sve preko reda.

Za vikend smo se ponovo svi okupili, tačnije skoro svi. Ispraćajući prije nekih 40 dana dedu na njegovo posljednje putovanje posmatrala sam svu tu familiju. Svi su bili tu. Svi su došli da se oproste od čovjeka koji je nekad davno počeo da stvara tako veliku porodicu. I ono zbog čega sam se u tom momentu osjetila ponosnom jeste pogled na sve te ljude, djecu i unuke koji su toliko različiti da je to skoro nemoguće opisati. I u isto vrijeme između svih postoji jedna jaka nit koja je skoro neraskidiva. To je nit zbog koje kod svake gripe zvone telefoni na sve strane, kod svake situacije u kojoj treba pomoć postoji najmanje 5 ljudi kod kojih možeš računati na nju i u isto vrijeme te neće niko puno ispitivati – šta, zašto, zbog čega.

Razmišljala sam puno o tome šta je u pitanju i došla do toliko jednostavnog zaključka da mi se na momenat učinilo da sam pogriješila. Poveznica između svih je – ljubav. Najčistija, najjednostavnija i toliko prosta da je postala rijetka. Deda i baba su na svu svoju djecu, a indirektno i na unuke, prenijeli samo ljubav. Sve su ih odgajali tako da se raduju uspjesima onog drugog i da pomažu jedni drugima. Nikad tu nije bilo zavisti, ljubomore ili bilo čega drugog.

Ne znam koliko ljudi ima tu sreću da kod tolikog broja ljudi bude dočekan raširenih ruku, da se kod svih osjeća kao u svojoj kući i da zna da u svakom momentu može računati na najmanje 20 ljudi koji će mu pomoći ako ikako mogu. Ja imam tu sreću, i iskreno – to je jedan jako lijep osjećaj.

Bude tu i prilično smiješnih situacija, možete na primjer vršiti eksperimente da vidite koliko brzo se šire vijesti unutar familije. Kad je rođak prekinuo sa djevojkom mi smo u Zenici za to saznali za nekih četiri dana. U mom slučaju je jedna tetka ostala prilično dugo neinformisana pa je čitav vikend istraživala kod koga je zapela informacija. Svadbe su do sada uglavnom ličile na scene iz filmova „Moje grčko vjenčanje“ i oni koji nisu naviknuti na takve manifestacije uglavnom u početku budu totalno zbunjeni.

I opet se moram dotaći spavanja. U toj mojoj familiji postoji izreka koja kaže „gdje čeljad nisu bijesna ni kuća nije tijesna“. Sreća pa je tako, inače bi do sada bilo svega. Na zadnjoj svadbi smo spavali bukvalno po podu na nekim dušecima. A sad za vikend smo bili raspoređeni tako da sam se sa mamom i tatom srela tek kad smo krenuli kući.

Ali je u svakom slučaju to ponovo bilo jedno zanimljivo i totalno opuštajuće iskustvo. Lijepo je biti okružen ljudima koji te znaju od rođenja, koji su ti davno oprostili i to što si im išarala novu fasadu na kući i počupala sav luk u bašti misleći da je trava, i koji su konačno prihvatili to da si gradsko dijete koje ne voli pernate životinje i jede samo meso koje nije žilavo.