Autorica: Hana Kazazović

Ima ih dosta ali evo samo par onih koje mi idu na živce jer su me sludile u životu.

Ko rano rani – dvije sreće grabi

Znate tu, jel’ da? Ukorijenila mi se u svijesti toliko da najveći dio života osjećam krivicu kad spavam malo duže, a moje duže je do pola 9. Nedavno se desilo da sam malo prebacila pa umjesto u 7, pola 8 u nedjelju ustala u pola 9 i cijeli dan sam se osjećala kao najveći neradnik.

Imala sam i period kad sam se nafurala na produktivnost i čitala kad svi uspješni ljudi ustaju. Svi su od 5 ujutro na nogama, trče, meditiraju, rade, pa sam se i ja tako silila i navijala sat i bauljala k’o manijak po stanu sa mačkama u 5.

Rezultat toga je bilo da sam totalno mačorima poremetila bioritam. Blijedo su me gledali kad ustanem jer je čak i njima to bilo rano. Uz sve to sam bila nervozna i spavalo mi se i kad sjednemo uveče da gledamo serije i zabavimo se, zaspala bih na pola druge epizode, oko 9. Onda sam krivila serije i mislila da je do njih, a ne do mog hroničnog umora.

Tad sam prelomila i rekla – zaboli me za druge, hajde da vidim šta i kako meni odgovara! Jer ja radim od kuće i ne moram ustajati rano da odradim sve prije odlaska na posao niti moram putovati na posao. I pustila sam sebe da spavam i da se budim prirodno kad se naspavam. Traje to već nekoliko mjeseci, probudim se u 7, pola 8 najkasnije, a zaspim oko pola 12. Po nekim savjetima to je nešto kao optimum sna za normalno funkcionisanje. Nisam više ona koja zaspi sjedeći i mogu pogledati i najdosadniju seriju budna do kraja. Mada to ne radim i ne preporučujem jer ima uvijek nešto korisnije i zanimljivije umjesto toga :)

Uglavnom, kad sad čujem ovu “ko rani dvije sreće grabi” pomislim u sebi “Mačku ti to o rep, mene pusti da se naspavam”.

Gora je ljenost nego bolest

Ovo mi je tata instalirao u glavu davno i nekako sam se srodila i sa njom. Prosto mi je marljivost vrlina a ljenost mana do te mjere da se osjećam krivom kad ne radim ništa korisno i kad kao hoću da se opustim. To bukvalno izgleda ovako – odlučim da je vrijeme za odmor i da neću ništa raditi i onda sjednem i spopadnu me neki crvi u… znate već gdje.

“A jesi dosta odmarala? A možda bi bilo bolje da odmaranje ostaviš za drugi put? Ili bar uzmi knjigu da čitaš, da ne odmaraš uprazno”.

Ne pomaže ni to što svi savjeti iz produktivnosti kažu da ono što radiš danas određuje kako će ti biti sutra ili za 2 mjeseca. I tako sjednem da ne radim ništa i odmah pomislim “A jebote, sad ne radim ništa i onda ću nekad uskoro zbog toga ispaštati! Daj nešto da bar razmišljam, da ne budem potpuno beskorisna!”

I tako se vrtim u krug jer mi nekad stvarno treba prazan hod u glavi. A ne mogu jer onda opet na sebe gledam kao na promašaj i eto, još uvijek je borba oko toga i tačno sam sigurna da sam negdje nešto pogrešno skontala u ovoj izreci.

Nemoj se smijati, oplakaćeš

Nemam pojma da li je meni iko to rekao ali sam sigurna da je ovo nešto što nam je na Balkanu ukodirano u postojanje. Ide u paketu sa onom “Ako ti ide dobro stavi kamenčić u cipelu da te žulja” jer zašto bi ikome ikad sve išlo dobro.

Naučeni smo na to da je dobro izuzetak i da se u njemu uvijek krije neka zamka. Zbog toga stalno živimo spremni na to da će nas čim prije iz zasjede sačekati belaj. I dok čekamo taj belaj i gledamo šta se u dobru krije loše, ni ne uspijemo uživati u njemu. Prosto nam promakne.

Daleko od toga da život može biti samo lijep, ali brate – ako ne uspijemo uživati u tom lijepom, ne znam kako ili čak zašto živjeti. Jer loše će doći kad tad smijali se mi ili ga očekivali. Nešto kontam, ako se smijemo bar imamo šansu da skupimo snagu i za to loše.

Zato preporuka – nabiti i ovu izreku nogom u pozadinu i kad je nešto smiješno razvaliti usta od smijeha. Plakati kad za to dođe vrijeme, po potrebi, a ne zbog nekog prethodnog smijanja.

Uzdaj se u se i u svoje kljuse

Ovo nas je naučila učiteljica u školi još. Činjenica, nama je ona ovu izreku ponavljala uvijek u kontekstu prepisivanja na kontrolnim, ali se meni nekako primila za stalno. Toliko da sam jedva prepoznala koliko ja teško u životu tražim bilo kakvu pomoć i koliko k’o mazga guram vjerujući da sve sama najbolje mogu i znam.

Da, primjećujete da sam ja ovu izreku unaprijedila i promovisala u to da meni ne treba pomoć i da mogu i trebam sve sama. Ponavljam taj obrazac u svim poljima i sferama životnim pa čak i kad me neko pita treba li pomoć i ponudi je – nema šanse da priznam da mi treba jer bi to značilo da sam nesposobna.

Suština je – niti sve mogu sama niti sve znam najbolje. Lijepo je kad podijeliš teret bilo čega i kad kažeš “Ne mogu ja ovo, de ti” ili “Hajde pomozi”. Pa još onda skontaš da taj neko hoće pomoći i onda uživaš u dijelu rasterećenja.

Mislim, jebemmu i kljuse, dobro je biti samostalan ali se ne treba pretvoriti u mazgu.

Pametniji popušta

Mogla bih roman napisati o ovoj, a najkraće rečeno je – pametniji popuštaju, pa su budale zavladale.
Jer znam puno primjera gdje su se pametniji povukli sa raznih mjesta i iz skupina, udruženja i organizacija zato što nisu imali snage ili volje da se bore protiv onih koje su smatrali lošijim od sebe. Sve u stilu “A što to meni treba, on/a je lud/a, neću sa njim/njom da se bakćem, odoh dalje”. Sama sam se sklanjala mnogo puta jer mi se nije dalo.

A zlo je uvijek glasnije i prodornije i teško se protiv njega boriti, ma o čemu da se radilo.

I ako bih mogla jednu stvar promijeniti, ovu bih. Da se ne sklanjaju i da ne odustaju lako samo zato što je sa druge strane neko koga smatraju nedoraslim sebi.

Eto to su neke koje su mi prve pale na um, a sigurno ih ima još. Imate li vi neke izreke za koje ste prepoznali da vam i nisu baš najbolje drugarice?

Sviđaju ti se moji sadržaji i želiš podržati rad Cyber Bosanka bloga? Klikom na baner saznaj kako :)