Svaki čovjek u sebi nosi neke skrivene želje i snove. Sanja se o svemu – o odlasku na neko ludo putovanje, kući sa bezbroj soba, novom bijesnom automobilu, dobitku na lutriji, upoznavanju nekog posebnog, i uopšte o svemu onom što nemamo a voljeli bismo imati.

Svaki čovjek u sebi nosi i talenat za nešto – neko zna pjevati, neko crtati, neko plesati a neko plesti. Najveći sretnici su oni koji uspiju svoje talente iskoristiti za ostvarenje svojih želja.

Lično sam naslijedila neke talente, genetika je tu umiješala svoje prste. Tatina kompletna familija zna super crtati. Tata je bio najveći i najbolji sve dok moj brat nije uzeo olovku u svoje ruke, i time preuzeo mjesto glavnog umjetnika u porodici. Ja sam takođe svojevremeno crtala, a nakon što sam 16 puta nacrtala Jasona Donovana i ono dvoje iz „Prljavog plesa“ sve mi je to dosadilo i okačila sam olovku o klin.

Nismo ni nešto pretjerano muzikalni. Jedino brat i tu odskače, išao u muzičku i stvarno lijepo pjeva. Čak je nekad muzika trebala biti njegova glavna preokupacija ali stvari su se okrenule. Ja se zbog drugih trudim da što manje pjevam, a pošto mi i prozor iz kupatila gleda na hodnik kojim prolaze komšije – ne pjevam ni pod tušem.

Zato pišem. Tu sam osobinu ili talenat otkrila još nekad davno u školi, dok su nam davali kojekakve glupe teme da na osnovu njih ustanove koliko smo pismeni. Uvijek sam imala najbolje ocjene iz tih pismenih vježbi i uvijek sam voljela pisati. Valjda se ta ljubav vremenom samo proširivala pa sam postala i neko ko strašno voli čitati, a najdraže prodavnice mi već odavno nisu prodavnice sa kozmetikom nego sa knjigama. Bez problema mogu hodati dva sata među parfemima, kremicama i kojekakvim čudima na koje žene troše prava bogatstva i neću potrošiti niti marku. Ali u knjižaru me ne vodite ni pod razno!

Neki dan sam testirala sama sebe. Naime, postavila IK „Vrijeme“ onaj štand sa knjigama u centru grada. I ja sama sebi obećam da ću samo razgledati knjige. I nakon pola sata razgledanja se okrenem i ponosno odem kući. Pet dana sam nakon toga obilazila isti štand u širokom luku ne gledajući u njegovom pravcu. Šesti dan sam stala i kupila knjigu. Što ti je karakter!

Knjige su mi i najdraži poklon, oduvijek. I nemam neke omiljene, mogu čitati sve. Ako u čitavoj knjizi postoji jedna rečenica koja mi se svidi ne mislim da sam izgubila vrijeme čitajući je. I knjige imaju poseban miris, je li tako, Majo? Naročito one stare, iz biblioteke.

Da se vratim na snove kojima počeh sve ovo. Davno nekad sam shvatila da je jedan od mojih snova baš taj da postanem pisac. Ne pisac poput Tolstoja čija će se Ana izvoditi u pozorištu, ne pisac poput Borisa Dežulovića kojeg obožavam, ili Ante Tomića koji se sa Borom otima za prvo mjesto omiljenog mi u mene. Ne ni pisac poput Vedrane Rudan koja previše psuje, skoro kao Edo Maajka, niti poput Jelene Veljače koja ima živaca za čitavu sapunicu.

Želim biti samo Hana čiju će knjigu nekad u budućnosti kupiti neko da bi proveo lijepo vrijeme čitajući je. Da bi možda čuo neku pametnu (desi se to i od mene), da bi se nasmijao ili opustio. I da bi osjetio bar jedan od osjećaja koje osjetim ja čitajući neke od mojih omiljenih.

A kad će se to sve desiti za sada ne znam. Za sada se trudim da pišem jer uživam u tome. Za sada slušam ljude oko sebe i upijam svijet slažući sve utiske u ladice mozga jer nikad se ne zna šta će mi od svega toga zatrebati. Za sada sam, najprostije rečeno, krenula tim putem. I iako možda djeluje previše samouvjereno – znam da će me taj put odvesti baš do tog cilja, kad bude vrijeme za to.