“Opet moram namaštati kako doći do Novog Sada”, rekla je ljutito. “Ne namaštati, nego biti čarobnica, jebote! Kako niko već jednom ne uvede normalne autobuske linije?! Da bih ja iz Zenice stigla do Novog Sada moram prvo do Sarajeva, pa onda od njihove stanice do stanice u Istočnom Sarajevu, pa onda tamo valjda ima autobus za Novi Sad.”

“Znaš da je to tako i ostaće jer niko neće organizovati neisplative linije”, odgovorio joj je muž. “Svi imaju automobile i ljudi poput nas su statistička greška zbog koje niko neće organizovati autobuski prevoz”.

Ko zna koji put je pobjesnila zbog države koja forsira ljude da imaju automobile, čak i ako im to nije nešto o čemu maštaju.

A išlo joj se u Novi Sad samo radi ćejfa. Bila je nekoliko puta skroz kratko, na konferenciji i u prolazu. Nikad nije imala vremena da ga obiđe i upozna, a to joj je želja skoro oduvijek. Dobro, ne baš oduvijek, ali od kako je sa roditeljima u fići prošla davne 1981. godine preko mosta koji je bio ukrašen sijalicama. Probudila se u noći nakon duge vožnje baš na mostu i iznad sebe ugledala svjetla. Skoro kao zvijezde, ali znatno bliže.

“Održavao se SPENS baš tad kad smo išli tetki u Vojvodinu”, objasnio joj je tata godinama kasnije kad je pitala šta su bila ta svjetla i zašto je sve bilo okićeno kao da je Nova godina, a ne april. “Imala si samo četiri godine, zar je moguće da to pamtiš?”, bio je iznenađen.

SPENS kao svjetsko prvenstvo u stonom tenisu, održano 1981. godine. Zbog njega je izgrađena i dvorana koja se tako zove, a u kojoj je godinama kasnije išla na takmičenja u streljaštvu.

Bilo joj je malo preobično da za tu bajkovitu sliku koja joj je ostala u glavi pri pomisli na Novi Sad postoji tako normalan razlog. U njenom sjećanju je to bilo čarobno i oduvijek je željala upoznati taj grad i potražiti na njegovim ulicama tu bajku. Zato je odlučila da par dana godišnjeg odmora provede upravo tamo. Samo još da nađe kako do tog grada i doći.

“Da, mogla bih konačno svoju vozačku dozvolu upogoniti”, pomislila je. Ali zaboravila je kako se vozi, što znači da bi joj trebali časovi da se podsjeti. A nema ni automobil koji u suštini i ne želi. Ona samo želi da povremeno može otići negdje, a da to ne predstavlja stres ili nemoguću misiju.

“Kako M. do Beča stigne vozom za 20 minuta i to ima koliko hoćeš linija dnevno?! Ona i djeca imaju jedan automobil i voze ga samo kad idu negdje dalje. Hoćeš reći da Austrijanci nemaju automobile i da su zaostali u odnosu na nas? Nisu, samo su svjesni koliko je lakše imati normalan javni prevoz i ne razmišljati o parkingu i vožnji!”

“Da, sve znam, ali Balkancu je smisao života u automobilu i to ćemo teško promijeniti. Bar dok smo mi živi i dok ne izumru ove generacije koje misle da sve što im fali u glavi mogu nadoknaditi što boljim autom. Znaš to i sama”.

“Znam. Ja samo želim da mogu sjesti u voz u Zenici i otići do Subotice na primjer. Pa moj ujko je prije 40 godina to stalno radio! Studirao u Subotici i vraćao se do Sarajeva vozom. Mi smo trebali ići naprijed, a ne unazad sve ove godine! Imali smo nešto što ja sad želim, a nemam. Ne maštam o teleportiranju, jebote, nego o vozu!”, skoro je povikala.

“I želim da u gradu imam taxi službu koju mogu nazvati u noći ako mi zatreba taksi, a ne da moram skupljati vizit karte taksista kao da popunjavam album sa sličicama! I još moram pamtiti kad koji vozi i svakog zvati pojedinačno. Shvataš li ti koliko je sve to nenormalno?! Pa nismo jedini u ovom gradu bez auta! Kad god to spomenem na Facebooku javi mi se hrpa ljudi s istim problemom. I još uvijek niko da organizuje taxi centralu!”, nastavila je.

“Imaš koliko toliko normalan gradski autobus. Sama ga hvališ stalno”.

“Da, ali to nije dovoljno. Nemam autobus do zgrade i nemam ga poslije 9. Znaš koliko nam je falio taksi kad smo mamu vodili na kemoterapije i koliko je to bilo teško organizovati jer smo kretali prije 7…”

“Samo želim živjeti u državi u kojoj možeš obične stvari obavljati bez da moraš potrošiti brdo vremena da smisliš kako… Ne želim automobil, ali želim da mogu putovati. Kad čujem kako mladi putuju svijetom vozom to mi zvuči kao naučna fantastika. A imali smo to i što ne bismo mogli i sad imati. Pa znaš i sam kako su puni vozovi kad uvedu ljeti onaj od Sarajeva do Ploča. Zamisli da ga vežu sa Banjalukom kao nekad ili čak sa Zagrebom… Pa da možeš fino sjesti u Zenici i stići u Zagreb za par sati. Samo želim državu u kojoj je sve uređeno i normalno”, dodala je tiše…

“E onda počni guglati gdje se možemo preseliti, jer teško da ćeš takve stvari dočekati ovdje”, odgovorio je.

Ona je otvorila laptop i u pretraživač na prvom tabu ukucala “autoškole u Zenici”. U drugi je upisala “nekretnine u Španiji”. Ili će doći do Novog Sada i biti u mogućnosti da putuje gdje god poželi, ili će stvarno otići odavdje negdje gdje je sve normalno. To je bila njena konačna odluka.

A u planer je na vrhu stranice napisala „Ne pitaj šta tvoja zemlja može učiniti za tebe, pitaj šta ti možeš uraditi za sebe”.

“I izvini Kenedi, ovako je jedino moguće ovdje”, prošaptala je tiho.