Prije par dana je na Facebooku Alex Jagi napisao status koji govori o tome zašto je nemoguće stalno biti dobro raspoložen. Znate ono kad ustanete ujutro i nije vam ni do čega. Onako, bez razloga. Sve vam štima u životu, svi su živi i zdravi, nemate nijedan kvalitetan problem da vas muči, a ustanete i nikakvi ste.

Je li vam se desilo to nekada?

Ja te dane zovem “njanjavi dani”, odnosno kad sam takva kažem da sam “njanjava”. Nemam pojma odakle mi taj izraz, čula sam ga od nekog i savršeno mi se uklopio. Imate i vi sigurno te “ostala bih ispod jorgana pokrivena po glavi cijeli dan” dane.

Alex, autor statusa i totalni car, je fino opisao zbog čega je to tako. Objašnjenje mi se veoma svidjelo pa sam poželjela da ga objavim na blogu. Zamolila sam ga pa je sve preveo na domaći jezik*, za sve one koji ne znaju engleski ili ih mrzi da čitaju na engleskom.

Sigurna sam da će vam ovo njegovo objašnjenje pomoći da se ubuduće ne brinete kad vas zadesi sivo raspoloženje.

*****

Zašto je tuga super stvar – piše Alex Jagi

Hodam nedavno gradom i piči lik iza mene pričajući na telefon. Kaže: “Ma joj, jarane, nešto sam depresivan, donji… bezveze sam se tako probudio… ono baš depra…”

Ponekad se desi da se probudimo sa osjećajem melanholije, tuge ili kako se to popularno kaže – depresivni, iako za to i nema nekog konkretnog eksternog razloga.

Riječ depresija često koristimo u žargonu, na neselektivan način i bez pravog shvatanja o čemu se radi.

Dok je depresija ozbiljna klinička bolest, sa uzrocima biohemijske i neurološke prirode, biti tužan ili “donji”, naročito kada nije isprovocirano vanjskim uticajem, je zapravo dobra indikacija da je sa vašim mozgom sve kako treba.

Biti tužan (ili blue na engleskom) je normalna, prirodna stvar.

Prijatelj me pitao zašto se nekad budimo takvi, odnosno zašto se takva osjećanja uopšte pojavljuju u nama, bez razloga, čak ponekad u trenucima kad bi nam sve trebalo biti “potaman”.

Odgovor je jednostavan – zato što ste mentalno i biohemijski skroz normalni i zdravi.

Društvo nas, vrlo nepravilno, uči da moramo biti sretni, ako je ikako moguće – stalno. Ovo je naravno potpuna glupost, jer je takvo stanje neprirodno. Biti sretan nije ništa drugo do povišeno stanje svijesti i emocija u pozitivnom spektru. To stanje, kao i tuga, je dio normalnih fluktuacija svijesti i biohemije koja određuje naše emocije.

Ako ste stalno sretni, gubite sposobnost da budete sretni na duge staze. Ovo je vezano za zasićenje hormonalnih receptora u mozgu, ali da ne budemo previše tehnički orijentirani – opisaću to ovako:

Zamislimo da je sreća u visini plafona. Da bi smo je dosegli, moramo poskočiti.

Ali – šta ako ste tako visoki da vam glava stalno dodiruje plafon. Kako ćete skočiti?

Jer sreća ne zavisi samo od pozicije, već i radnje koja vas dovodi u tu poziciju.

Ako biti sretan nije naše prirodno stanje – šta jeste?

Osjećaj zadovoljstva!

Ne mislim to u onom smislu – pa eto zadovoljan sam, gdje se mirimo sa situacijom, niti u smislu zadovoljštine ega. Ovaj prirodni osjećaj zadovoljstva se odnosi na onaj momenat kad osjećate mir, ugodnost i kad vam emocije i misli nisu usplahirene niti divljaju ka bilo kojem kraju emotivnog spektra.

Takvo stanje daje, pored zadovoljstva, i osjećaj kontrole nad situacijom pa samim tim eliminiše i stres.

To stanje je ono što se zove Nulta Tačka. Sve iznad toga je osjećaj sreće i povišene “pozitive”, a sve ispod toga je tuga – odnosno negativni spektar emocija.

Ali zašto se uopšte spuštamo u taj donji registar osjećanja?

Da bi smo odgovorili na to pitanje, moramo prvo razumjeti kako radi mozak i šta je zapravo depresija.

Sve emocije su u pozadini biohemijske. Ne postoji emocija koja nema popratnu biohemijsku reakciju u mozgu. Odnosno preciznije, emocije i jesu proizvod tih biohemijskih kretanja.

I ta emotivna mapa mozga se stalno mijenja, stalno je u pokretu. Kad su određeni hormoni i molekule u suficitu i u zdravim odnosima, mi se osjećamo zadovoljno ili sretno

Ali kada uđemo u deficit određenih hormona ili receptora za iste, osjećamo tugu i bezvoljnost. To može biti izazvano vanjskim uticajima, procesom zaliječenja određene traume dok se biohemija balansira ili jednostavno zato što tijelo prosto mora da “odradi” tu fazu.

Zapravo, taj proces “silaska” u negativni spektar emocija je od izuzetnog značaja. Zašto?

Nema ništa loše u tome da se osjećate “donji”. To je savršeno u redu, i znači da ste normalna osoba sa zdravim i funkcionalnim emotivnim aparatusom.

Ali, problem nastaje kad ne možete da se vratite iz tog stanja u Nulto.

Tu ulazite u domen depresije

Šta je depresija? Jednostavno rečeno – to je nedostatak sposobnosti da se oporavite od tuge. Da se biohemija i organizam vrate u Nulto stanje, u kojem se osjećate zadovoljni.

Osjećaj sreće ili tuge, sami po sebi, su samo indikatori da vaše emotivno zdravlje funkcioniše kako treba. I kad se iz bilo kojeg od ta dva stanje vraćate u “Normalu” – to znači da sve fercera kako treba.

Ali ako se zaglavite u donjim amplitudama emocija, ispod Nultog stanja –  tad imate problem.

U ovom konkretnom slučaju, ničim izazvane bezvoljnosti i tuge u trenutku kad je sve kako treba, često može biti i vrsta provjere koju tijelo vrši da vidi da li ste još uvijek sposobni za osjećanja tuge i melanholije.

I to ne treba da vas brine. Kao što stara poslovica kaže – i to će proći. Mozak mora da provjeri da li nam ide od ruke da osjećamo tugu, jer je ona krucijalna za određene društvene povezanosti.

Sposobnost da osjetimo tugu je od ključne važnosti za razvijanje empatije prema drugima. Ponekad, kada smo jako sretni, teško se povezati sa nekim ko to nije ili ko pati. Da iskoristim ponešto nepravilnu poslovicu ovdje, ali koja donekle ilustrira stvari – sit gladnom ne vjeruje.

To je takođe savršeno normalno i ne čini vas “lošom osobom”

Tako da, ako ste se probudili kao da vas je sastavila emotivna dijareja – opustite se – ne pokušavajte biti srećni na silu. To vam samo vaše tijelo kaže da je sve u redu, da vas voli i da mora da odradi potpuno zdrav proces emotivnog remonta.

A ako se osjećate tako i nakon par sedmica, onda je vrijeme da se ozbiljno zapitate zašto.

 *****

Kako se vama čini ovo što je Alex napisao? Hoće li vam pomoći, kao što je pomoglo meni, da svoja neraspoloženja prihvatite kao potpuno normalan dio života?

*domaći jezik – sjajan naziv za jezike sa ovih prostora koji sam čula od Aleksandra Đikića u njegovom predavanju na “Digitalizuj me” “NAR (i ostalo voće)”