Autor: Hana Kazazović
U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 85. kojeg imate priliku čuti je Nurija Delić iz Modriče.
Podcast – audio snimak:
Transcript podcasta:
Hana:
Prije nego sam upoznala profesora Nuriju Delića, na internetu sam o njemu našla da je autor nekoliko knjiga, te da je imao zanimljivu životnu priču. Srećom je imao vremena da se vidimo u Modriči i iz našeg razgovora nosim lijepe utiske i nekoliko knjiga koje jedva čekam da čitam.
Nurija je profesor u penziji, nekad ranije srpsko-hrvatskog, a zatim bosanskog jezika i književnosti. Radio je u gimnaziji u Modriči, a onda 1988. godine otišao u Njemačku, u Berlin. Tamo je proveo punih 10 godina. Tokom rata je bio osnivač Bosanske gimnazije u Njemačkoj koja je i radila dok je on bio gore. U Bosnu i Hercegovinu se vratio 1998. U Modriči, na njegovom starom radnom mjestu, nije bilo mjesta za njega, pa je radio 2 godine u Visokom, a zatim u Gradačcu gdje je i dočekao penziju.
Vrlo je aktivan član zajednice. U Modriči je radio na osnivanju Bosanskog kulturnog centra u kojem, bez obzira što nemaju svoje prostorije, rade dosta stvari. Uspjeli su izdati reprint izdanja pjesama Avde Karabegovića Hasanbegova, pjesnika iz Modriče, te pjesniku napraviti i spomenik kakav zaslužuje. Imaju još dosta planova koji su ograničeni novčanim sredstvima i njihova realizacija zavisi samo od toga.
Nurija je do sada objavljivao nekoliko knjiga, a u pripremi, odnosno potpuno gotove ima još četiri. I njihovo izdavanje zavisi od novčanih sredstava, ali se on nada, a i ja takođe, da će ta prepreka biti prevaziđena te da će i one ugledati svjetlo dana na radost budućih čitalaca.
Četiri knjige ste objavili do sad?
Tri su knjige. Ja ne objavljujem često, ali ono što objavim mislim da stoji. Sad predamnom stoje četiri nove knjige. Jedini razlog da se ne objave je to što nedostaju sredstva.
Sve su gotove, napisane?
Potpuno gotove. Jedna je “Pjesma nad pjesmama”, druga je “Savremena basna”, treća je “Šeret Revo” i četvrta je “Bosanska imena i prezimena”. Ova četvrta treba da bude ogromna, preko 500 stranica i isto tako je potpuno spremljena, možda još nešto da se doradi, eventualno nekih 5-6%, a ove tri su već skoro potpuno gotove. Ovaj “Šeret Revo” bi trebao da bude nešto a la roman jer ima neke karakteristike. Ja se nadam, a vidjeće se po pogovorima i predgovorima, da ono što napišem da to ostaje, da je to klesano, klesano, klesano dok nije satjerano do nema dalje. Ne može se više ništa učiniti sa tim tekstom i sa tom rječju.
Ne objavljujem puno ali ono što objavim stojim tvrdo iza toga i svaka moja riječ i rečenica je sto puta gledana i sa jedne i sa druge strane. Moje simpatije književne su Dostojevski, Borhes i Prust. To su moje simpatije. Kako ću ja napisati rečenicu, nešto bez ikakvog osnova, a gleda me Borhes, gleda me Prust, gleda me Dostojevski. Tako da ja mislim da nešto ima u tim knjigama, da je nešto ostalo, i naročito se nadam u ove moje četiri nove knjige. Ali evo sad problem je kako naći sredstva za štampanje.
Spominjali ste u Berlinu da ste pokrenuli Bosansku gimnaziju.
Prvi slučaj da je izvan Bosne i Hercegovine osnovana Bosanska gimnazija. Ja sam znao u Berlinu gdje šta stoji, kultura je to – 52 pozorišta, 100 kina… Ja sam znao da postoje – Francuska gimnazija, Engleska gimnazija, pa zašto ne može i Bosanska, kad nas ima 30.000? A sve mladići i djevojke koji nemaju pravo da se upišu bilo gdje u Berlinu. I onda sam sa Volksschule razgovarao. Tečno govorim jezik i dan danas, čitam knjige na njemačkom jeziku, engleski slabije. I kažu – zašto ne bismo osnovali, ima toliko i toliko sredstava grad Berlin. I poslije mjesec dana otvaramo – ja raspišem konkurs, javi se dovoljan broj učenika…
Koje je to godine bilo?
To je bilo 1993. godine. I to je trajalo 5,5 godina, ta gimnazija. Kad sam ja otišao odmah je umrla.
Ovdje ste pokrenuli Bosanski kulturni centar?
Da. Nemamo ni zgrade, nemamo ni sredstava. Prošle godine smo od načelnika dobili 500 KM za spomenik koji je koštao 2.500 KM. A ove godine nismo dobili nijednoga feninga. Pretprošle godine smo štampali reprint izdanje Avde Karabegovića Hasanbegovog iz 1967. godine, ono izdanje koje je štampao Alija Isaković.
Mi smo htjeli mnogo više da osnujemo ovdje, i na tome radimo – Dani Avde Karabegovića Hasanbegovog u Modriči, što bi trajalo nekoliko mjeseci. Konkurs na nivou BiH ili čak možda regije – bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski, da se pjesnici mladi prijavljuju. To bismo ustanovili u upravnom odboru ko da se prijavljuje. Onda ustanovimo ko je zauzeo prvo, drugo, treće mjesto, koliko se ljudi javilo itd.
I to bi bio nekakav kulturni događaj za Modriču, za Posavinu, za cijelu BiH. Jer ovdje su ljudi od kluture, nismo mi tek oni koji žive, provode dan za danom itd.
