Nusmir Muharemović – Zenica: Osnivanjem teatarske trupe “Studio Teatar” želi napraviti korak prema publici

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.

Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 70. kojeg imate priliku čuti je Nusmir Muharemović iz Zenice.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Zapamtila sam ga nakon nekoliko pogledanih predstava u BNP-u Zenica. Navikne vas brzo da se dobro odigrana uloga skoro podrazumijeva kad je on u pitanju. Međutim, ovo ljeto mi je dodatno privukao pažnju jer je odlučio napraviti i korak više. Zajedno sa nekoliko prijatelja je osnovao “Studio Teatar”, teatarsku trupu koja ima za cilj promociju kulturnih aktivnosti. I ono što su uradili će ostati sigurno zapamćeno kao jedna od ljepših stvari u ovom gradu – napravili su pozorište na otvorenom te 5 noći izvodili predstave za publiku koja je bila oduševljena.

Uvijek me raduje kad neko odluči da dio sebe i svog vremena pokloni drugima i da napravi nešto što će biti korisno društvu. Zato sam jedva čekala da iz prve ruke čujem šta ga je navelo da to uradi.

On je Nusmir Muharemović.

Nusmir Muharemović:

Ja sam Nusmir Muharemović, glumac, muž, otac dvoje djece. Zaposlen sam u BNP-u u Zenici evo već nekih 7-8 godina. Završio Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, rodom iz Zavidovića. Tamo završio osnovnu školu i gimnaziju. Prije nepunih pola godine osnovao Studio Teatar, teatarsku trupu u Zenici – udruženje za razvoj i promociju kulturnih aktivnosti.

Otkud gluma? Je li ti to bila želja od malena?

Ta želja se probudila u drugom razredu osnovne škole kad sam učestvovao u jednoj priredbi u osnovnoj školi i tad sam prvi put probao tu drogu koja se zove scena. Od tad sam navučen.

Prije odlaska na ASU u Sarajevu nisam pogledao nijednu profesionalnu predstavu u životu. Meni je to onako lično zanimljivo sad kad se vratim u tu blisku prošlost. Prosto bio je rat, poslije rata je stanje u Zavidovićima bilo kakvo je bilo, nisu gostovale predstave kako je to sada trenutno slučaj u Centru za kulturu. Mi nismo putovali nigdje. Bila je takva finansijska situacija. I prosto ja nisam imao priliku da gledam profesionalne predstave.

Međutim sve ono amaterski što se pojavilo u Zavidovićima ja sam to gledao i aktivno sam učestvovao u radu Centra za mlade, Centra za kulturu, Amaterskog pozorišta u Zavidovićima, dramske sekcije u Općoj gimnaziji Zavidovići. I nekako sam tako hranio svoju ljubav prema sceni i prema teatru.

I onda kad sam došao u Sarajevo na prijemni, prošao sam u uži krug, ušao sam među 13 kandidata. Poslije sam bio među troje koje su primljeni u tom roku. I sjećam se da me u tom užem krugu profesor Senad Bašić pitao, ali bukvalno ovako: “Majke ti otkud ti iz Zavidovića ovdje na prijemnom?” Poslije sam shvatio da sam ja prvi u istoriji Zavidovića koji je upisao ASU.

Tako da je to još jedna nekako poruka mladima da taj neki background koji imamo, što familijarni, što onako iskustveni ne treba da bude uopšte ograničavajući faktor, da se ljudi ograniče kao – ne mogu ja to. Prosto, talenat je nešto što nosimo u sebi.

Šta više voliš – film ili pozorište?

Volim i jedno i drugo. Ali nekako je scena ta koja glumca u stvari istinski zaljubljuje u glumu, u pozorište. Međutim, lijepo je biti dio jednog filmskog seta. Lijepo je kada ostane taj neki trag pa se poslije 50, 100 godina pa i više može to neko da pogleda. Međutim, taj momenat koji se dogodi, taj trenutni susret glumca i publike je nešto što je nazamjenjivo i što je droga. Ja to bukvalno tako nazivam jer to zaista jeste tako. To je taj osjećaj koji prosto mora da se zadovolji.

Otkud Studio Teatar? Kako je uopšte došlo do ideje da ga osnuješ?

Bosansko Narodno Pozorište Zenica je trenutno možda najbolja pozorišna kuća u BiH. Zaista najviše radimo, mnoštvo nagrada koje osvajamo na festivalima je dokaz da je produkcija dobra, da radimo i sa ograničenim kapacitetima za produkciju i sa ograničenim kapacitetima ljudi koji su uposleni tu u određenim segmentima imamo najveću produkciju u državi. I ja sam zaista ponosan član BNP-a. Međutim projekte koje sam ja imao želju i imam želju da radim prosto nisam mogao da realizujem preko BNP-a kao glumac i kao jedan od uposlenika.

I onda sam imao želju da osnujem nešto što će biti udruženje, što će biti teatarska trupa gdje ću moći realizovati te svoje ideje i nadograditi sve ono što ja već radim u BNP-u. Tako da prosto iz te želje da se napravi jedan korak više došlo je do ideje da se osnuje Studio Teatar.

Kada je u pitanju osnivanje Studija Teatar ja sam inicijator ideje. Međutim tu su uglavnom okupljeni ljudi koji igraju u 3 predstave. To je komedija “Državni lopov”, duodrama “Derviš i smrt” i interaktivna predstava za djecu “Dječak koji ne želi da odraste”. To su Irfan Kasumović, Adem Smailhodžić, Danijel Kovačević, Zlatan Školjić, Mirza Mušija i tu je i Mirza Begović, naš mladi pisac. Tako da je u principu to ta ekipa koja je osnovala i pokrenula sve ovo.

Naš prvi projekat koji smo u potpunosti realizovali, to su Ljetne večeri Studio Teatra gdje smo u Zenici napravili 5 dana, 5 noći, 5 profesionalnih predstava na otvorenom. Pozorište pod vedrim nebom.

Odlične su reakcije publike, zaista. Publika je prezadovoljna tom idejom. Ne znam da li je to nekad bilo u prošlosti, ne mogu da kažem da je ovo prvi put, ali u posljednjih 10-15 godina sigurno nije bilo u Zenici da imamo pozorište pod otvorenim nebom i to je prosto nešto što je u svijetu, u Evropi i šire trend. Zaista tražila se stolica više, onako bili smo ograničeni sa kapacitetom. A i htjeli smo da tim ljudima, tih 150-200 ljudi koji dođu na predstavu pružimo puni ugođaj, da ne bude ljudi koji neće vidjeti, neće čuti.

Uspjeli smo u tome, uspjeli smo zahvaljujući prije svega ekipi koja je bila okupljena oko Studio Teatra. Sve su to mladi ljudi koji su onako dali svoj doprinos prosto jer vole pozorište, jer žele da naprave neku promjenu. To su ljudi koji su svjesni da takve promjene dolaze od pojedinca i da sami treba nešto da pokrenu. Ono što se kaže – budi promjena da bi vidio promjenu.

Projekat je realizovan prije svega zahvaljujući kompaniji Arcelor Mittal, zatim gradskoj upravi i onda našim partnerima – BNP-u, Bošnjačkoj zajednici kulture Preporod i Multiplexu Ekran. To su neki hajmo reći glavni od sponzora i donatora ove manifestacije. Da nije njih bilo, bez obzira na odličnu ideju mi je ne bismo mogli realizovati.

Ovo je nešto što ćemo mi nastaviti u godinama ispred nas i eto iskreno se nadamo da će to sad postati nešto što će biti sastavni dio Zenice u ljetnim danima.

Kakvi su vam planovi, u kom pravcu će se razvijati Studio Teatar?

Studio Teatar je trenutno u realizaciji drugog projekta. To je “Pozorište – pravo svakog djeteta” gdje sa predstavom “Dječak koji ne želi da odraste” idemo u najudaljenije škole našeg kantona. Želja nam je da odemo u škole gdje većina djece u životu nikad nije vidjela profesionalce na sceni tako da mi odlazimo njima, upoznajemo se s njima, odigramo im predstavu, održimo im jedan edukativni čas o pozorištu, o sceni, o svemu onome što mi znamo. Prenesemo to znanje na njih. To je nekako projekat koji je trenutno u fazi realizacije i ta iskreno nasmijana lica te djece koja prvi put u životu gledaju predstavu – to je nešto što je stvarno nevjerovatan osjećaj. Sa kakvom radošću oni nas dočekaju, pa nam poslije pišu, crtaju, šalju te radove… to je stvarno divno.

Želja ekipe Studio Teatra je da pravi taj korak prema publici. Ljetne večeri Studio Teatra su korak prema publici koja je u ljetnim noćima vani, ne želi da ulazi u zatvorene prostorije. Prosto mi dođemo njima. Pozorište – pravo svakog djeteta je isto naša želja, pravo a i obaveza kao ljudi koji se bave ovim poslom da dopremo do tih ljudi. I ako 0,1% te djece postane pozorišna publika mi smo ogroman posao napravili.

Postoji još mnogo projekata koje mi imamo u ideji, koje pišemo, koje imamo želju, međutim ja prosto ne volim da pričam o tim nekim stvarima koje nisu na vidiku da će biti realizovane. O tom po tom.

Da li je tebi želja da ideš vani, da snimaš filmove?

Pa da. Iskreno razmišljam često i bez te karijere da odem vani, da sve ovo ostavim i da odem tamo i da se možda bavim nekim drugim poslom upravo zbog onog o čemu smo pričali u uvodu – zbog neuređenog sistema koji ne vrednuje ništa i nekako ljudi koji ne zaslužuju apsolutno nikakvu pažnju nikoga, ne zavređuju ništa su ljudi koji su uzori našoj djeci. I prosto razmišljam o tome da možda nije dobro da moja djeca odrastaju ovdje.

Međutim opet kad malo pogledam oko sebe shvatim da sam ja jedan od sretnika koji u odnosu na većinu živi jako lijepo. Kažem to ne zbog finansijske situacije nego zbog toga što radim posao koji volim. Imam priliku da uživam u svom poslu, da nemam nekog tutora koji je iznad mene, koji me izrabljuje za nikakve novce. Uživam u tom svom poslu ali prosto čovjek izgubi nekad volju i optimizam kojeg ja imam nekad se izgubi.

Međutim, rado bih otišao negdje, snimio neki film, radio neku predstavu i vratio se opet ovdje. E sad šta će biti u budućnosti. Znate ja sam vaga u horoskopu i dugo traje to moje odlučivanje. Međutim kad jednom odlučim to je završena priča, ja poslije toga ne vagam više, nema razmišljanja i idem u tom pravcu što sam odlučio.

Mi živimo u sredini koja ne pruža neku perspektivu ni po kom pitanju osim ako niste kriminalac – onda je odlično. O političarima neću da pričam. Ali mislim – šta će biti ako svi odemo? Šta će se onda dogoditi? Mislim da ljudi koji bi trebali da se bore protiv odlaska mladih u stvari njima to pogoduje. Pa evo možda ja odlučim da im ne pomognem u tom.