Često razmišljam o tome kakvu bih kaznu namijenila onima koji se loše ponašaju prema životinjama. Tu mislim na blo kakve životinje, ne samo mačke i pse i kućne ljubimce, mada je taj pojam jako rastezljiv danas. A kad kažem na loše ponašanje, mislim prvenstveno na one koji ih koriste za svoju zabavu, poput pripadnike ljudske vrste marke beskičmenjak, bezosjećajni bezmudi čovječuljak koji organizuje borbe pasa ili svog psa vodi u borbe i trenira ga na nekom drugom, slabijem psu. I na sve one koji idu u lov na životinje iz zabave, ili iz bilo kojeg drugog razloga kojeg navedu.
Nema Dante dovoljno krugova pakla za takve spodobe i nema te kazne koja bi im iz mog ugla bila dovoljna. Osim da se možda na neko vrijeme mogu staviti u ulogu tih pasa koje maltretiraju. Da se bar na 2-3 dana mogu naći u koži psa kojeg su uzeli da svog “ljubimca” treniraju na njemu. Pa da mogu sami, na svojoj koži lično osjetiti taj strah i bespomoćnost i bol nakon što ih islužene i izranjavane ostave na ulici jer im više ne trebaju.
Mislim da bi ista kazna, stavljanje u kožu onog kojeg muče bila dovoljno dobra i za sve one koji pokupe kučiće od majke i bace ih na ulicu ili u rijeku. Ooooooj, kad se samo sjetim kako sam naivno mislila da je “Pjesma o keruši” davna prošlost, a ono danas svako malo vidim potpuno iste stvari oko sebe. Takve hrabre muškarčine bih prvo stavila u kožu tih majki, kuja od koje uzmu štence, pa da danima hodaju izbezumljeni tražeći ih i tugujući za svojom djecom. A onda bih ih, kad im više ne bude do života, stavila u kožu kučića koje su bacili. Da plutaju rijekom ili da se dave u smeću i možda eventualno prežive ako se na vrijeme ukaže kakva dobra duša koja će ih spasiti.
Možda bi, ali samo možda, da može osjetiti tu bol i tugu i strah taj pripadnik vrste čovjek, marke bezosjećajno govno, postupio drugačije. I možda bi, ali samo možda, ovaj svijet za mrvu, malenu mrvu bio malo bolje mjesto za život.
