Prije 7 dana je moja mama završila sa ciklusom zračenja na odjelu radioterapije u Kantonalnoj bolnici Zenica. To je bilo takvo iskustvo da sam rekla kako moram napisati tekst, da ostane trajno zabilježeno u znak zahvalnosti za sav trud, ljubaznost i susretljivost koju smo tamo doživjeli.

Mjesecima već traje liječenje koje prolazi i upoznali smo prilično zdravstveni sistem i ustanove, i privatne i javne, u Zenici, Tešnju, Tuzli… i nakon svega ovog sam rekla kako bih, ako bi se birao najbolji i najljubazniji odjel onda tu titulu dodijelila ovoj našoj radioterapiji, pa deset mjesta praznih pa može neko sljedeći.

Pri tome moram naglasiti da stvarno imamo sreću (ili dobru nafaku) pa nemamo nekih loših iskustava sa liječenjem. doktorima i samim sistemom. Postoji i ona činjenica da onkološki pacijenti imaju prednost na najvećem broju mjesta – od laboratorije do ostalih nalaza (na radiologiji, kardiologiji i sl.) jer je takva vrsta bolesti i čekanje bilo kojeg nalaza može pogoršati situaciju. Činjenica je takođe da sam ja nekako naučila da budem strpljiva i da na sve reagujem ljubaznošću, pa sam se uspijevala solidno izboriti sa svim preprekama i nepoznanicama na koje moraš naići jer prosto – tako je to kod nas.

I ovo moram pojasniti – Odjel onkologije i radioterapije je u KB Zenica na dva različta mjesta. Onkologija je u gornjoj bolnici i tamo se ide na kontrole, preglede, konzilije i kemoterapije. Tu su takođe svi ljubazni i susretljivi, ali je često gužva jer ovaj odjel inače “pokriva” pacijente i iz Ze-Do, ali i Srednjobosanskog kantona. I puno ih je, baš puno, tako da sestre i doktori imaju baš dosta posla, a veliki dio tog posla je papirologija bez koje ne mogu mrdnuti i od koje zavisi svaka terapija.

Meni je stvarno nejasno što se ministarstva (ili ko već to može) ne potrude malo i ne pojednostave procedure, da ne moraju pacijenti ganjati saglasnost i donositi je kopiranu za svaku kemoterapiju. Jer kad si pacijent i moraš se baviti liječenjem, pa na to dodaš još gomilu papirologije onda to drastično pogoršava stanje. Da ne pričam o tome da imamo i internet i da bi se u par klikova moglo uštedjeti pacijentu na hodanju od odjela do odjela, od ustanove do ustanove. Samo kad bi neko to htio napraviti lakšim.

I nakon par mjeseci liječenja na onkologiji, došli smo i do radioterapije. Kao i sve do tada – ne znaš šta te očekuje, ne znaš kako će to sve funkcionisati. Jedva smo našli odjel jer je on u donjoj zgradi, u podrumu, na kraju hodnika. I kako smo prvi put ušli tamo, pa se vraćali još 15-ak puta i obavili s njima ne znam koliko dodatnih telefonskih razgovora – nikad i nijednom nismo doživjeli drugačije iskustvo od višeg stepena ljubaznosti.

Ja sam bila zbunjena, iznenađena i stalno spremna na kvarenje te slike. Jer prosto – znam gdje živimo, znam kako svuda svima uvijek nešto zaškripi. Međutim, ovi ljudi kojima čak eto nisam saznala ni imena, svi ti tehničari, medicinske sestre, inžinjeri, doktorice – svi su uvijek bili ljubazni pa puta 3. I evo ni danima kasnije ne znam kako je to moguće. Kao da ih je neko prenio iz na primjer Gray’s Anatomy serije i kao da ne pripadaju istom sistemu zdravstva kao svi ostali.

Nadam se da nikad u životu nećete doći u priliku da ih upoznate i da se s njima srećete svaki dan. Ali ako se to desi, pomaže kad znate da su uvijek tu da pomognu. Da u dva dana zapamte ime pacijentu. Da se trude uspostaviti ljudski odnos s pacijentom, da ga ohrabre i pojasne mu sve što treba. Da prate svaku promjenu, temperaturu, da pomognu i puno više od onog što spada u njihov posao. I to sve pomogne da intenzivni ritam zračenja podnesete mnogo lakše nego što biste inače i da to sve skupa bude jedno skoro pa prijatno iskustvo.

Moram reći i ovo – odjel radioterapije je u KB Zenica počeo sa radom 2012. godine. Onkologija je počela 2008. i onda je 2012. zaokružen taj cjelokupni sistem koji itekako znači pacijentima. Jer su do tada oboljeli iz Zenice i Ze-Do kantona morali na liječenje ići u npr. Sarajevo. I sada je puno lakše pacijentima iz Zenice, pošto se zračenja obavljaju svaki radni dan i teško je ako morate putovati iz nekog drugog mjesta. Sam odjel ima nekoliko ležećih mjesta pa pacijenti mogu u određenom broju slučajeva tu ležati da ne bi putovali. Ali znam da mnogi ili putuju, što je jako naporno. Ili zakupe stan u Zenici, što takođe košta.

Svi ovi problemi, uz bolest koja je sama od sebe dovoljno teška, su podnošljiviji kada dođete u kontakt sa osobljem ovog odjela. Zato su oni važni i zato želim da svi znaju koliko su divni. I želim im da imaju što manje posla u budućnosti i što više pacijenata koje će njihov tretman biti djelotvoran.