Autor: Hana Kazazović

Preslušah konačno “Apsurdistan” Dubioze kolektiv i dok je sve još friško u glavi da napišem nekoliko svojih utisaka o albumu.

Izašao je taj album prije dan, dva, ali ga nisam htjela slušati dok ne odvojim vrijeme samo za to. Ja inače ne mogu slušati muziku i raditi još nešto uz to, posebno ako hoću da zaista uživam u muzici ili da čujem sve ono što ona u sebi  poručuje. Zato sam danas prebacila album na telefon i odlučila da otići nakon posla na Kamberović polje, na svoje omiljeno mjesto, da ga na miru preslušam.

Nisam htjela slušati nijednu pjesmu dok nisam došla na svoju klupu odakle se pruža ovaj pogled.

setaliste kamberovica polje zenica 2

Sunce, rijeka Bosna, poneka patka, Dubioza kolektiv i ja. Savršeno poslijepodne koje briše čak i najteži dan na poslu.

Album treba poslušati u cjelini

I jako mi je drago da sam uradila baš tako. Jer, od prve do posljednje pjesme on predstavlja jednu cjelinu u kojoj je kroz muziku i pjesme napravljen presjek naše današnjice. Sve ono o čemu stalno pričamo, gledamo oko sebe, što živimo – opisano je u pjesmama. I svaka pjesma je kao neka epizoda koja se dok slušam pjesmu prikazuje pred očima.

Vjerujem da će svako ove pjesme doživjeti na neki svoj način. Meni lično ove pjesme predstavljaju u muziku i pjesme ubačena moja razmišljanja – o Prazniku rada, o kupovini, o lopov…pardon – političarima, o svim apsurdima života u Bosni i Hercegovini, odnosno Regionu. I nakon odslušane i posljednje pjesme sam pomislila kako nije postojao bolji naziv za album nego što je ovaj koji nosi – Apsurdistan.

Šećer na kraju

Oni koji me poznaju mogu posvjedočiti da ne postoji puno osoba koje ja volim i cijenim iz čitavog ovog regiona. A među tim nekim rijetkim se nalazi Boris Dežulović kao moj omiljeni pisac / kolumnista, a uz njega je tu svakako i Predrag Lucić. I predzadnja pjesma u kojoj su i njih dvojica je onaj pravi šećer na kraju. Nakon njih je pjesma “Sjećam se” u kojoj gostuje Hladno pivo, moja omiljena grupa, tako da sam u suštini ostala bez komentara nakon svega. Mislim, momci iz Dubioze su napravili album za mene – prepisali nekako sve ono o čemu i kako razmišljam i uz to još doveli da gostuju ljudi koje volim! Mislim, šta drugo da kažem osim hvala :)

Šta reći na kraju?

Sjedila sam uz Bosnu i sve poslušala dva puta. Nakon svega mi je u glavi ostao neki tupi osjećaj zbog toga što živim u zemlji u kojoj ima materijala za ovakve pjesme. I što su tako istinite. I što ćemo ih svi poslušati, konstatovati kako su u pravu, kako je sve istina i eto, ništa. Kažem vam, apsurdno do bola. Toliko da sam na par pjesama jedva zaustavila suze zbog svih tih situacija o kojima se pjeva i koje su nam svakodnevnica.

U suštini, jedva čekam neku priliku da ih poslušam uživo. Njihove svirke su uvijek pravi užitak. A ko nije poslušao “Apsurdistan” svakako preporučujem da to uradi. Besplatno ga možete skinuti sa njihove stranice http://dubioza.org/