Razmišljanje potaknuto jednim citatom – šta je ili gdje je domovina?

Autor: Hana Kazazović

Kako jedan citat pročitan u određenom momentu može dovesti do razmišljanja na temu gdje mi je i šta je to domovina…

Čitam Kunderinu “Nepodnošljivu lakoću postojanja”, prvi put. Ako je ova knjiga bila za lektiru molim vas da to ne govorite mojoj profesorici S-H jezika. Mada sumnjam, ja sam bila štreber koji je pročitao sve lektire i čak uživao u njima. Čitam i dođem do sljedećeg citata:

181b9b0cab0911e2954322000a9f134e_7

I zastanem. I “instagramišem”, naravno.

Vrati me taj citat poput vremenske mašine nekih 17 godina unazad. Taman rat završio, mi se kao porodica ponovo sastavili i mama pokrene temu odlaska vani, u neke Amerike i slične zemlje. Ja dijete od 18-ak godina, nakon 3 godine izbjeglištva u Vojvodini ponovo kod kuće, u Zenici. I neću. Gdje ću ja vani pored svoje kuće? Prolazila sam u mislima ulicama i razmišljala kako nigdje više na svijetu neću moći hodati cestom i pomisliti kako sam eto tu čuvala stolice da se osuše sa svojih nekih 6 godina, dok su mama i tata krečili. I kako ni u jednim gradu na planeti Zemlji neću moći reći da je to moj grad, grad na kojem sam napravila prve korake i stvorila prve uspomene.

Šta zna dijete od 18 godina?

Mama mi je uvijek govorila da grad ne čine zgrade nego ljudi. Očito je ova mamina lekcija trebala vremena. Grad u koji sam se vratila nakon 3 godine je bio potpuno drugačiji. U njemu je ostalo jako malo mojih, ali i maminih i tatinih prijatelja i poznanika. I od te 1996. godine ih je skoro svaki dan sve manje i manje. Odlaze, kad god imaju priliku, gdje god im se ukaže mjesto na kojem će moći ostvariti život kakav žele.

Neki odu i tamo negdje pronađu sreću, prihvatajući novu okolinu i okruženje kao nešto svoje. Kao kad uzmete pelcer od cvijeta pa zasadite, pa se pelcer primi.

Drugi odu i žive fizički tamo, a duhom ovdje. Čitaju vijesti iz zemlje u kojoj su rođeni, komentarišu po forumima i Facebooku situaciju u njoj, čekaju svaki slobodan trenutak da dođu na odmor i prožive to neko vrijeme tamo gdje im je ostalo srce. Maštaju o tome kako će kad odu u penziju doći i svoje zadnje dane provesti baš tu. Međutim, kad dođu vrlo često postanu svjesni činjenice da im tu nije dobro i da ne bi mogli živjeti ovdje jer su već navikli na uređen svijet i neka pravila.

Jedan poznanik je to najbolje opisao rekavši: “Kad sam gore jedva čekam da dođem ovamo. Kad dođem ovamo jedva čekam da se vratim kući. Majke mi, najbolje se osjećam u avionu dok letim između ove 2 države”.

Gdje nam je domovina?

Često razmišljam o tome. U pravu je i moj prijatelj Rodney kad kaže: Ne postoji vlastita zemlja, a tuđina čovjeku može biti i u vlastitoj kući.

U pravu je i Sandra kad kaže – Home is where your passwords are. Nekako ovu njenu definiciju osjećam veoma bliskom obzirom da mi je veliki dio sadašnjeg života vezan uz Internet.

Ja nekako mislim da bi dom trebao biti tamo gdje ti je dobro. I gdje ćeš uspjeti ostvariti sve ono o čemu maštaš i što želiš u svom životu. I mislim da bih (da ću) se lično primila kao pelcer tamo negdje. Iako sam žensko (a za nas kažu da možemo raditi odjednom više stvari) mislim da ne bih mogla živjeti fizički na jednom mjestu a misliti o drugom.

Ovaj citat me podsjetio na onu pjesmu “Ostajte ovdje…”. I podsjetio me na to kako sam je nekad voljela i smatrala jedinom ispravnom. A onda, shvatiš da si se promijenio i da u toj istoj pjesmi ne vidiš više ono što si vidio nekad. Sve se promijenilo – i svijet, i ja, i… Valjda je to sve dio odrastanja.

U svakom slučaju mislim da nije slučajno što mi je ovaj Kunderin citat došao nakon moje mini turneje po BiH u kojoj sam obišla Olovo i Vareš. U periodu kad sam totalno zatečena time koliko je gore od onog što sam znala stanje u ovom što se zove moja domovina trenutno. Ali o tome ću pisati sutra, ako skupim snage da sve osjećaje koje je ta posjeta izazvala u meni uobličim u nešto smisleno. Jer, kako juče rekoh sumirajući sve – najradije bih sve otćutala. Ili spakovala kofer i otišla negdje daleko, zauvijek.

 


9 comments

  1. Ako je Sandra u pravu (a sva je prilika da jeste) onda nas ima dosta “zemljaka” koji treba da malo redefinišemo svoje granice. Što se mene tiče to je donekle dobra vest, kao da živiš na dva plana: “mikrokosmos” ili ono što popularno zovu “u svoja četiri zida” – i onaj makro prostor neomeđenih ivica koji je srećom ispunjen mnogim lutalicama sličnog senzibiliteta. U oba se, bar za sada, osećam dosta prijatno, mada pomalo kao puž…

    Uh! To me sad podseti na ovu stvar:
    http://detozin.deto.rs/sanjam-da-sam-puz/

  2. Divna opazanja sa kojima jako rezoniram. Vazno je biti u miru i skladu sa sobom, obzirom da gde god da smo – vodimo/nosimo sebe sa sobom..

  3. I ja isto, Orlovat kod Zrenjanina :) Mogu se ja transformisati da prihvatim svako mjesto ili državu kao svoju, ali u manjim mjestima pogotovo, stranac si zauvijek. Konkuriši za posao, nemaš prolaz. Pa u školi ti kiže “ti nisi odavLe, pridošlica si”. U većim gradovima tog problema nema. Tamo su svi stranci. Mada, u mom slučaju, ja sam stranac i tamo gdje sam se rodio (Trnovo). Tako da mi je to utjeha. :)

    1. Daj, nemoj me zezati da si i ti bio kod Zrenjanina?! Pa za nevjerovati!

      Ako ti je neka utjeha, nakon svih ovih godina ja se i u svom vlastitom gradu osjećam kao stranac, tako da…

  4. Ako je nekom utjeha ja sam po nacionalnosti Rom a domovina mi je cijeli planet i kao što neko reče sebe nosim sa sobom i ako sam negdje zadovoljan gdje imam mira posla i život dostojan čovjeku onda tu mi je domovina ! Ljude nacionalnost porijeklo klasa običaji jezik tradicija su stvar svakog čovjeka i ako poštujem tuđe i ako mene poštuju kao čovjeka i moje onda je sve ok ! Domovina mi je cijeli planet – Zemlja !

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X