Autor: Hana Kazazović
Postoje knjige koje ti dođu pod ruku u idealnom momentu. Čini ti se da tražiš odgovore na neka pitanja i čekaš znak iz Svemira, a on ti ga pošalje u vidu knjige. Za mene je to najbolji način, možda vi koji više volite filmove odgovore i znakove prije prepoznate u njima.
Takav jedan znak mi juče dođe u ruke u vidu knjige “Poseban od prvog udisaja” Ismara Krdžalića. Imam odavno u planu da pročitam tu knjigu, još od kako sam se sa Ismarom povezala na Facebooku, ali mjesecima mi se nije dalo da se poklope stvari i da dođem do nje. Do prije par dana. I onda mi nešto nije dalo da je uzmem odmah u čitanje, nego sam to napravila juče.
A juče je bio dan kad mi je baš trebala neka injekcija pozitive, nešto da me trgne i (po)kaže mi da “Hej, nije sve tako crno i možeš ti to!”
Ismar je knjigu pisao mislim sa 19 godina, a ni danas nije puno stariji, tek koju godinu. I uspio je da u nju unese svu nevinost i čistoću razmišljanja jednog djeteta. Međutim, uz tu čistoću i nevinost Ismar kombinuje razmišljanja mudrog, promišljenog čovjeka koji ima jasno definisana shvatanja o svijetu oko sebe. I to kakva razmišljanja… Kao da čitate definicije iz udžbenika za život, ali izrečene tako jednostavno da ih zaista svako može razumjeti i primijeniti na sebe.
To je vjerovatno taj dječak u njemu kojeg Ismar ne pušta da odraste.
Ono što daje dodatnu vrijednost knjizi jeste to što je autobiografska, jer Ismar je momak koji ima cerebralnu paralizu sa kojom se veoma hrabro nosi. Njegovi zapisi nam pružaju uvid u probleme sa kojima se sreće u životu, dajući nam mogućnost da se bar za trenutak zamislimo u njegovoj ulozi. Međutim, svoj hendikep on koristi kao poticaj da iskoristi sve prednosti i mogućnosti koje ima, i to je lekcija koja zaista vrijedi za svakog.
Ismar ne dopušta da ga taj hendikep definiše i da postane sinonim za njega. Upravo suprotno. On uči, piše, govori nekoliko jezika i daje nam svima primjer šta sve možemo postići kada imamo volju i kada se trudimo.
Najljepši dio knjige mi je onaj u kojem piše o svojoj porodici, posebno ljubavi prema majci, sestri i sestričini. Mama je najviše zaslužna za ono kakav je Ismar danas jer se borila kao lavica da mu omogući maksimum od onog što bi mogao imati. Svakodnevno ga je vozila u školu, a prve dvije godine čak i nosila na leđima, da bi se mogao obrazovati. Taj dio u kojem piše o njima mi je bio poput ušuškavanja u najmekšu dekicu, jer količina ljubavi ispisana tu na papiru zaista djeluje iscjeljujuće čak i za onog ko čita.
Nakon čitanja knjige sam pogledala u svoje muke i probleme i prvi put ih, nakon dugo vremena, nazvala izazovima. Čak mi je i decembar umjesto problematičnog postao izazovan mjesec. Shvatila sam da život pred nas ne postavlja više od onog što možemo podnijeti, te da nam zaista sve servira sa razlogom. Nije baš da uvijek možemo shvatiti zašto je to tako, ali kako i Ismar sam kaže – ono što mi možemo jeste prihvatiti to i iz svega izvući maksimum. Okrenuti se onom što možemo i fokusirati se na to.
Rijetko zadržavam knjige kod sebe, odnosno ostavljam samo one koje mi baš nešto znače (ostale poklanjam). To što ću ovu ostaviti u svojoj mini bibiloteci dovoljno govori o tome kakav je utisak ostavila na mene. Biće jedna od onih kojima ću se često vraćati, posebno u momentima kad mi se učini da su izazovi počeli ličiti na probleme.
