Autor: Hana Kazazović
Ako bih morala izdvojiti jednu stvar koja me najviše nervira u ovom današnjem vremenu, onda bi to bila opsjednutost brzinom. Brzinom u smislu – svi bi rezultate bilo čega sad i odmah. Sve manje je onih koji imaju strpljenja da prema cilju idu lagano, korak po korak, vjerujući da će do njega i doći.
Govorim o životu, o promjenama koje želimo da napravimo, o poslovima, vještinama koje želimo savladati, odnosno o svemu što čini jedan život.
Jedan tekst Lea Babute me potaknuo da razmišljam o brzini.
Leo kaže da su promjene koje želimo napraviti kod sebe uvijek maraton, a ne trka na 100 metara.
Znate kako to ide – odlučite da promijenite nešto kod sebe, na primjer da izgubite na kilaži. Kad već razmišljate o tome šta biste željeli promijeniti kod sebe onda se sjetite da bi bilo dobro prestati pušiti. Da, uz to bi idealno bilo da počnete i vježbati. Naravno, vježbanje ne ide bez zdravije ishrane. Super je stvar da malo više čitate a malo manje gledate TV ili koristite internet.
Tako dođete u situaciju da imate podugačak spisak svih promjena koje želite napraviti, a niko vam nije isporučio čarobni štapić. Pa se dešava da probate sve to i vrlo često odustanete jer ne ide – rezultati ne dolaze brzo, a to vas demorališe i jednostavno je lakše gurnuti sve te promjene u stranu i nastaviti živjeti kao i ranije. Do nekog sljedećeg teksta koji će vas potaknuti da se poželite mijenjati ili do nove godine ili rođendana kad inače donosite važne odluke o bitnim stvarima u životu.
Ja se sa Leom slažem i mogu potvrditi iz svog iskustva da svaka promjena zahtijeva vrijeme, strpljenje i upornost. Zahtijeva i vjeru u to da ćete uspjeti. Možda je to čak prva i osnovna stavka bez koje ove ostale ne bi uopšte bile moguće. Korak po korak, dan po dan, polako prema cilju – tako se do njega dolazi kad se radi o promjenama sebe.
Znate za onu da je potreban 21 dan za stvaranje navike? Da, 21 dan upornog i svjesnog truda i rada na samo jednoj stavci, čak i ako je to banalno poput promjene mjesta na koje odlažete stvari pri ulasku u kuću. O promjenama koje uključuju i emocije, a takva je svaka koja se odnosi na nas lično, da i ne govorim. Sve zahtijevaju vrijeme i upornost. Bitno je uvijek imati na umu da su moguće jer bez te vjere teško možemo biti uporni i svaki dan izlaziti iz svoje komforne zone.
Meni je puno pomoglo kad sam u knjizi Tony Robbinsa čitala o tome kako je Kobe Bryant snimao reklamu u kojoj je trebao da promaši koš. To je bio najteži dio za snimiti. Zašto? Zato što je on toliko trenirao i usavršio svoj šut na koš da mu je stvarno bio problem loptu baciti tako da ne pogodi.
Naučnici su dokazali da se prilikom ponavljanja jedne iste radnje u našem mozgu stvara veza koja vremenom jača. To bukvalno izgleda kao da tačke u mozgu koje su zadužene za određenu operaciju povežete kanapom. Što češće ponavljate određenu proceduru, ta veza jača, odnosno “kanap” je deblji. Na taj način stičete rutinu, onako kao što je Kobe stekao naviku da na tačno određen način baci loptu i pogodi koš.
Dobra stvar je što prestankom ponavljanja te radnje veza vremenom slabi. Zato se pri promjeni bilo koje navike ili ponašanja mora uložiti svjesni trud i zato moramo dugo raditi na stvaranju novog obrasca.
Nije jednostavno naučiti svoj mozak da pri ulasku u prodavnicu ruka sama ne posegne za čokoladama nego da ode na dio sa voćem. To zahtijeva vrijeme. Ne postoji brz i lak način da se odučite od toga da ujutro prvo otvorite portal sa vijestima i dan počnete uz crnu hroniku.
Za svaku promjenu treba vrijeme i upornost. Dobra je stvar što to znamo i možemo lagano raditi na njima. Jednu po jednu, ili sve odjednom – kako ko želi i koliko ko ima snage.
Slažem se, ali uvek ima ono “ali”. Kad čovek dođe u godine u kojima sam ja (najbolje :)) sada, onda jednostavno nemaš više strpljenja i sve želiš odma i sada. Naravno, ovo važi samo za one uvek “gladne” i željne novih znanja i izazova. Neko bi rekao da baš stariji sa godinama postaju strpljiviji … ali to i nije uvek istina, jer vreme ipak brzo teče, a ti si svestan da još uvek mnogo toga treba da naučiš.
Čuj, to nam je u genima valjda, da bismo sve odmah i sad. Nekad nešto i može tako, a za ostalo se treba naoružati strpljenjem :)
Pa ja mislim da ta vrsta nestrpljivosti nije baš u genima, mislim da je to posljedica vremena u kojem živimo, jer sad je sve “sada i odmah” i strpljivost i predan rad se slabo cijeni.
Ima i toga, i to je baš ono što rekoh na početku – meni to ne paše, nikako.
Često ponavljam da je neznanje veliki problem i uzrok većine neprijatnosti sa kojima se susrećemo u svakodnevnom životu-pa tako i neprijatnosti vezanih za sticanje dobrih i odvikavanje od loših navika.
Današnje redovne škole nas uglavnom ne uče u dovoljnoj mjeri o bitnim stvarima pa ni o “psihologiji i fiziologiji” stvaranja navika. Ali zato postoje drugi izvori poput ovog teksta uvijek aktuelne, dobronamjerne i dobro obavještene Hane.
I na kraju da budem i koliko-toliko koristan čitaocima ovog komentara kada je u pitanju odvikavanje od štetnih ovisnosti poput ovisnosti o drogi, nikotinu, alkoholu…: Da biste bili uspješniji u odvikavanju od navedenih i sličnih navika, ako je ikako moguće prestanite da se družite sa ljudima koji te navike praktikuju.
Hvala puno na komentaru, Jovane. A posebno na savjetu sa kojim se slažem. Bitno je skloniti se od onih koji ne podržavaju našu odluku o promjeni, koji nas onako usput ponude cigaretom ili pićem, jer eto, to je samo jedna.
Ja bih predložila svima (koji to do sad još nisu probali)DA POSADE BAŠTU! Malu, veliku, cvetnu, povrtnu – nebitno. BAŠTA čoveka uči strpljenju. (Pored svih ostalih životnih mudrosti.)
Super savjet! Ja trenutno nemam ni saksiju, ali imam u planu da nekad to napravim svakako :)
Ko hoće da se uči strpljenju neka pored bašte i saksije uzme šivaću mašinu i neka šije. Meni je to bila vježba upornosti i strpljenja. :)
Joj, u pravu si. Ja sam lično tanka sa živcima za šivenje, totalno :D
Savršeno si ovo napisala i u svemu se slažem.
Strpljenje se neguje.
Već razmišljam o tome šta bh kod sebe mogla promeniti.
No, i ja imam jedno ali. Kad nešto ne zavisi samo od nas, a jako nam je važno, možemo biti uporni, ali posle više godina strpljenje i nada se gubi. Mislim na traženje posla.
Hvala puno!
Znam i potpuno razumijem. Nadam se da će se i to uskoro riješiti.