Loading

Nekad sam se bojala životinja. Danas teško mogu zamisliti život bez njih.

Autor: Hana Kazazović

Moja mama je o kućnim ljubimcima imala sljedeći stav – „Ne valja ih imati jer se čovjek veže za njih i onda mu bude teško kad ostane bez njih“.

Meni je preko 30 godina taj stav imao smisla i nisam nikad ni imala kućne ljubimce osim nešto kratko zeca, ribicu i papagaja. Sve smo brzo proslijedili drugima – papagaja jer sam se ja bojala ptica pa ga nismo smjeli pustiti napolje, zeca jer je stalno trebalo brati travu za njega a bili smo djeca, a ribicu jer je uginula.

Moram priznati da sam se životinja čak i bojala, pored toga što ih nisam poznavala. Bojala sam se pasa, mačke sam držala na distanci a ostale životinje nisam ni imala priliku sretati. Bez obzira na sve omiljena knjiga iz djetinjstva, ona koju sam najviše čitala, je bila “Enciklopedija životinja”. Valjda su me uvijek zanimale, samo što su okolnosti bile takve kakve jesu.

Desilo se to nešto kratko nakon što sam se udala i počela živjeti sa mužem u stanu na prvom spratu. Jedna mačka je počela da dolazi redovno na balkon, a mi smo počeli da je hranimo. U početku je to bilo sa zadrškom – muž bi je mazio a ja skoro bježala. Međutim, maca je očito imala misiju da promijeni moj stav o životinjama i bila je uporna. Stalno se motala oko mene, umiljavala se, a kad sam je prvi put pustila da mi skoči u krilo to je bio kraj. U stvari, bolje reći početak mog novog života ispunjenog životinjama :))

Maca se kasnije omacila na balkonu pa smo imali i mačiće. Meni je sve bilo potpuno novo i mnogo toga sam naučila i savladala zahvaljujući internetu i ljudima sa društvenih mreža. Moram priznati da mi je u početku bilo iznenađenje kad sam shvatila koliko ljudi koje pratim na mrežama ima kućne ljubimce, pse ili mačke. Par godina kasnije, nakon intenzivnog druženja i života sa njima mogu samo reći da mi je sve jasno i da više ne mogu zamisliti život bez ljubimaca.

Mace su promijenile moj stav o životinjama uopšte. Oslobodile su me straha. Od početka sam ih gledala kao vrlo specifična živa bića i trudila se shvatiti njihovo ponašanje, da bismo se bolje slagali. Valjda mi je razum dovoljno razvijen pa ih nisam nikad posmatrala kao plišane igračke nego kao bića koja imaju svoje potrebe i prirodu. Priznajem, štreber sam pa sam zaista puno toga pročitala da bih ih shvatila i da bih mogla ostvariti sa njima odnos koji neće nikome naštetiti.

Život se pobrinuo za još jednu lekciju – onu o gubljenju ljubimca. Od mačića koji su život počeli na našem balkonu, jedan je postao baš naš ljubimac. Nazvali smo ga Hadžo. Živio je „poluotvorenim“ životom – hodao je po komšiluku ali i bio redovno kod nas na spavanju i hrani. Nažalost, nastradao je, udarilo ga je auto dok je prelazio cestu. Oboje smo bili shrvani i tužni. Ko nije doživio takav gubitak vrlo teško može shvatiti da to boli jednako kao da ostaneš bez važne osobe u životu. Iako je to “samo životinja”, ta životinja je bila ravnopravan član tvoje porodice i veoma boli kad bez nje ostaneš.

Bila sam ubijeđena da više neću imati nikog jer mi je sama pomisao na ponovno vezivanje i potencijalni gubitak bila strašna. Međutim, vremenom je bol malo otupjela, a ja sam se uhvatila kako se sve češće sjećam vedrih trenutke koji su ispunjavali moje dane dok je Hadžo bio živ. I polako sam shvatila da je samo pitanje vremena kad će neko novo mače ući u moj život.

To se desilo nekoliko mjeseci kasnije kad je muž našao Lakija na klupi uveče, pogubljenog i okruženog sa nekoliko pasa koji su srećom spavali. Ima tome nešto više od dvije godine i nisam se pokajala. Postao je moj drugar i svakodnevni izvor zabave i smijeha.

Laki
Laki

Prije pola godine mu se pridružio i Frki, pojavivši se u 3 ujutro ispred vrata plačući na sav glas :D

Frki
Frki

Kad mi danas neko kaže kako je problem što ljubimci žive kraće od vlasnika, uvijek pomislim kako niko od nas nema garantni list o tome koliko će biti na ovom svijetu. Realno – ko od nas zna da li će dočekati sutra? Pretpostavka jeste da ćemo ih nadživjeti, ali to ne mora biti tačno. Osim toga, sastavni dio života jeste bol. Osjetimo mi nju prečesto, sa ljubimcima ili bez njih. Preživimo čak i velike ljubavi, gubitke najvažnjih osoba, pa nas to ne sprečava da volimo ili da se vežemo za ljude.

Jer zbog ljubavi u bilo kom obliku vrijedi “rizikovati” čak i moguću bol. Ljubimci su nepresušan izvor ljubavi i ko god ih ima to može potvrditi.

A ko ne želi malo više ljubavi u svom životu?

P.S. Iako sada imam 2 mačka, nisam klasična “cat person”. Mislim da ću u budućnosti, ako budem u mogućnosti, sigurno imati i psa. Pas zahtijeva više brige i angažovanja oko sebe i trenutno nisam u prilici da mu to omogućim.

Sad su drugari
Sad su drugari
I partneri u svim nestašlucima :D
I partneri u svim nestašlucima :D


8 comments

  1. Pojam egoizam je nekad davno utisnut u moju svijest i podsvijest kao nešto vrlo negativno.
    Vremenom sam jedva shvatio da egoizam u smislu da volite prvo sebe da biste mogli voljeti i poštovati druge, uopšte nije loša osobina.
    Zato i činjenje dobra drugima je dobro iz čisto egoističkih razloga-jer se Vi tako bolje osjećate. Naročito ako zauzvrat ne očekujete nikakvu zahvalnost ili nagradu.
    Ali, htjeli mi to priznati ili ne, zahvalnost ipak godi, a ako je se ne želite odreći, starajte se o životinjama ili biljkama jer Vam od njih niko i nikada zahvalniji biti ne može.

  2. Kao drugarica (ne volim reč “vlasnica”) jedne divne bele mace, mogu samo da kažem da u potpunosti razumem ljubav i nežnost koju one pružaju. Način na koji je ona obogatila naš život mnogo je veći od ljubavi – razbila je predrasude, naučila nas strpljenju, pokazala kako da usporimo.
    Iako do tada nisam bila (ovoliko) fascinirana macama, uvek sam volela životinje. Zato se danas ponosno nazivam i cat person-om, i dog person-om, i ljubiteljem svih životinja ovog sveta. Jer je ta ljubav i ta plemenitost kojoj nas uče neizbrisiva i nenadoknadiva.

    1. Upravo tako :)
      A od lekcija koje sam naučila od životinja stvarno ne znam koju bih prije istakla. Mislim da inače ljudi mogu mnogo toga naučiti od životinja.

  3. Divno ste društvance postali! :) Drago mi je da si prevazišla tu fazu bez životinja. Ja sam od onih koji se plaše pasa zbog toga što me onomad jedan ujeo. :) No, i dalje vjerujem da ću jednom imati i nekog malog psa, zajedno uz mačke. A mačke imamo od kad smo preselili u kuću; ne mogu zamisliti život bez ljubimaca. Imala sam i ribice koje nisu bile dugog vijeka, na žalost. Papagaje ili kanarinca takođe imamo oduvijek, mada ja nisam baš za tu varijantu – tužne su mi te ptice u kavezima. :/
    Tužni momenti su neizbiježni kada ljubimca nestan, ali gubici te vrste će nas pratiti kroz život bez obzira da li je riječ o ljudima ili životinjama koje nam znače. Ja se u tome periodu pomalo tješim mišlju da sam im bar malo olakšala i uljepšala život koji bi im na ulici bio mnogo teži.

    1. Slažem se sa svim :)
      A što se tiče pasa, vjerujem da postoji strah. Meni je pomoglo kad sam shvatila da oni uglavnom ujedaju kad su preplašeni, u nekoj vrsti samoodbrane. Nakon toga kao da mi je neko rukom obrisao svih 30 i kusur godina tog straha. Sad mi nije problem ući među 10-ak njih velikih i svi skaču po meni i grickaju i ližu me. Prosto sama sebi nekad ne vjerujem koliko sam se oslobodila :D

  4. Nisam se nikada bojala. Ni pasa lutalica, kad prolazim pored njih ili kad me prate. Osećaju životinje ko ih voli.
    Sada je naš život promenio Lenon, koga si viđala u akciji #hodasamnom.
    Drago mi je što uživaš sa svojim macama.

Leave a Reply

X