Autor: Hana Kazazović
Znate kako to ide – umre neka poznata ličnost i par minuta kasnije društvene mreže su pune ljudi koje žale za njom. RIP uz njeno ime najčešće bude trend na Twitteru, i odjednom vam se čini da je vašem kompletnom tajmlajnu upravo on bio omijeni glumac ili ona omiljena pjevačica.
Uporedo sa tim takođe kreću i tvitovi na temu “Ispade baš svima on bio omiljeni glumac” ili “Žalite za njim a ne žalite za žrtvama xy”, uz navođenje konkretnih slučajeva stradalih, na primjer momka kojeg je ubio ludak autom ili majke koja je u ratu izgubila nekoliko sinova.
Zašto je to tako? Zašto će hiljade ljudi prije reagovati na smrt poznate osobe nego što će suosjećati sa patnjom nekog ko im je tu blizu i ko je takođe doživio veliku tragediju?
Zato što na naša osjećanja i reakcije veoma utiče povezanost sa ljudima. Sa osobama sa kojima ostvarimo bilo kakvu emocionalnu vezu osjećamo povezanost, bez obzira na to što ih nismo nikada upoznali, možda čak ni bili blizu njima.
Glumci u filmovima koje smo gledali i koje smo voljeli nam postanu dragi. Pjevači uz čije se pjesme veselimo, plešemo, volimo, plačemo – svi postanu dio našeg života. Kada umru, bez obzira na način, osjećamo se kao da je umro neko koga smo znali i ko nam je bio blizak i žalimo.
U suštini, ta povezanost je stvarna bez obzira što je jednostrana. Ono što veže ljude sa ljudima, događajima i stvarima jesu emocije, a one su veoma stvarne. Posao umjetnika jeste da u nama izaziva emocije i uspješniji su oni kojima to ide bolje. Zato nakon smrti bilo koga od njih imamo toliko njih koji žale i osjećaju potrebu da to javno podijele na društvenim mrežama.
Kod tog dijeljenja na društvenim mrežama takođe nema ništa neobično. One i jesu uglavnom poligon za istresanje osjećanja – pogledajte svoje news feedove na Facebooku ili timeline na Twitteru i vidjećete da su 80% svega na njima emocije – ljutnja, bijes, nezadovoljstvo, tuga, sreća, radost… Ok, hranu ne uzimam u obzir, nju ćemo ostaviti po strani.
Uglavnom, emocije se najviše dijele na društvenim mrežama jer je ljudima u suštini najvažnije kako se osjećaju.
Naravno, ima i onih koji ne spadaju u prosjek, na primjer oni koji tvitaju zbog posla ili oni koji ne žele sve što pomisle dijeliti sa previše ljudi, ili onih koji društvene mreže ne koriste spontano nego planiraju šta će i kako postavljati na njih… Ali govorim o nekom prosjeku ili većini.
Zašto se mnogo rjeđe može vidjeti da se ljudi identifikuju sa tragedijom nekog ko nam je fizički blizu, poput oca koji je izgubio sina i koji stoji danima na mostu u Beogradu tražeći da se pronađe ubica?
Iz istog razloga – povezanosti. Koliko god grubo zvučalo – malo ko ima emocionalnu vezu sa tim ocem. Malo ljudi inače ima sposobnost stavljanja sebe u tuđu ulogu, bez obzira što se danas sutra svi možemo naći u istoj situaciji. Možda čak prođu pored njega ne osvrnuvši se jer ih njegovo stajanje ne dotiče. Nisu se povezali sa njim, ne znaju njegovu priču i jednostavno im njegova tragedija nije stigla do duše.
Međutim, situacija se mijenja kada je u pitanju neko koga poznajemo. Ako se našem prijatelju desi nešto ružno, reagovaćemo jer sa njim imamo povezanost. Čak i kad veza nije direktna, kad nam na primjer blizak prijatelj ispriča kako je njegov rođak doživio nešto ružno – reagovaćemo jer smo posredno stvorili tu vezu.
Evo još jedan primjer – na Facebooku vam može pred očima danima biti informacija o tome kako se skuplja pomoć za nekog. Možda ćete čak i reagovati – uplatiti novac, nazvati humanitarni broj, podijeliti informaciju. Međutim, ako tu informaciju nakon par dana podijeli vama bliska osoba uz riječi kako je osoba za koju se pomoć skuplja njen blizak prijatelj sa kojim je odrasla, reagovaćete dodatno. Stvorićete posrednu povezanost i odjednom će se u masi drugih baš taj konkretan slučaj izdvojiti kao vama bliži i važniji.
I to je sasvim normalno, jer kako već rekoh – ljudi smo i vežu nas emocije. One su vjerovatno nešto najoriginalnije što imamo, bez obzira da li su pozitivne ili ne.
Sjetite se toga kad sljedeći put vidite na Facebooku ili Twitteru RIP za bilo kim. A ako vas nerviraju takvi ljudi i smeta vam to što pišu, otpratite ih. To je puno poštenije nego da ih kritikujete i ismijavate zbog napisanih stavova ili osjećanja, bez obzira na to iz kojeg razloga su napisani i da li su iskreni ili ne. Znate, vjerujem, da na društvenim mrežama nije obavezno pratiti bilo koga.
— 
— 
Dobro reče da povezanost radi svoje ali mislim, opet, potpuno lični osvrt, u vezi oca koji čeka pravdu. Možda nije u pitanju stvar manja povezanosti ili nedopiranja do duše – razmišljam da bi to moglo biti zato jer je previše bolno. Ne znam koji roditelj ne bi susosjećao sa tim ocem? Možda je jednostavno lakše podijeliti status nego pogledati u besmisao u kojem se našao taj čovjek.
Moguće i to. Ali sam nekako razmišljala i iz svog ugla. Pratim realno brdo ljudi, ali na jednu te istu stvar i sama reagujem drugačije u zavisnosti ko je plasira, odnosno šeruje. Postoje ljudi kod kojih pročitam sve jer su za mene odavno postali bitni. A postoje i oni kod kojih preletim informacije. Daleko od toga da nije strašno i bolno, ali je činjenica da nekako više reagujemo kad se uplete poznatost ili emocija.
Evo primjer, čak razmišljam da ga ubacim u tekst – poplave iz maja i hiljade strašnih sudbina i slika. U moru svih izvještavanja Najra napiše ovo http://radiosarajevo.ba/novost/152682/samkina-starka i ljudi stvore tu povezanost i izdvoji im se Samka među svima. Zbog emocije.
Znaš kako, kada godinama gledaš te ljude (sa TV-a) iz udobnosti svoga doma i oni ti još i prijaju, postanu na neki način deo tvog života. Postanu, deo svakodnevnice, nešto uz šta se opuštaš, skoro pa kao član porodice. Onda kada se desi ovako nešto, prirodno je da ti bude žao. Mislim da se primeri između oca koji protestuje i preminulog glumac ne mogu poistovetiti. To su sasvim dve suprotne stvari od koje svaka ima svoju težinu. Ali opet to varira od čoveka do čoveka. U suštini tragedija tog momka ima veću težinu ali ne pogađa sve na jedan način, upravo zbog tog manjka informacija, koji zapravo i ne bi trebalo da bude presudan. Pomalo kopleksna tema kojoj se moraš posvetiti i dobro razmisliti.
Inače, dobar tekst.
Hvala ti. Slažem se sa ovim što si rekao. Nisam ih pokušala poistovjetiti, nego sam u kritikama na mrežama vidjela to poređenje pa sam ih zato i ja navela.
Uglavnom se slažem sa svime što si navela i fino obrazložia :). Nemam problem sa ljudima koji stvarno žale i to podele na mrežama, imam sa trendovanjem. Čini mi se da moraš da žališ i RIPuješ da bi pokazao da si u toku, u trendu i da bi bio deo te globalane priče. Kako je koleginica primetila, ljudi koji nikad pre nisu podelili na DM pesmu pevača koji je preminuo (ili uopšte iz tog žanra), sada nam zatrpavaju TL sa nekoliko.
Da, to trendovanje zaista bode oči. Još kad pratiš par hiljada ljudi ukupno na svim mrežama odjednom ne vidiš više ništa osim toga :) Razmišljala sam i o tome i čini mi se da ljudi u najvećoj mjeri na mrežama pišu statuse impulsivno ne misleći o tome da li su i ostali napisali to isto. Sjećam se kad su utakmice, pa padne gol, odem na FB ili TW i vidim po 50 statusa “GOOOOOOOO…” kao da niko od nas nema TV :D
Jednostavno ta potreba da se podijeli emocija često bude brža.
Naravno, ima licemjera i tih koji odjednom postanu fanovi, ali se ja trudim da inače pročistim svoje lajne i fidove od takvih, pa često to bude i dobar parametar :)
E pa tako vam je to u životu kad prevladaju emocije.