Loading

Snježana Filipović: “Trebamo cijeniti ovu našu šarolikost na svim nivoima a ne gledati je kao prepreku”

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 101. koju imate priliku čuti je Snježana Filipović iz Brčkog.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Snježana Filipović je rođena u Tuzli i tamo je živjela do 1992. godine. Prevodilac je po struci i zahvaljujući poznavanju jezika je, kad je stigla u Bijeljinu, dobila posao u Međunarodnom komitetu Crvenog krsta. Željela je da radi taj posao i da pomogne koliko može. To je bio i njen prvi dodir sa međunarodnim organizacijama i to joj je omogućilo da bude svjedok dešavanja čak i više nego vojnik na prvim linijama. Radila je na registraciji i razmjeni ratnih zarobljenika i poginulih, na linijama razgraničenja, zatim na humanitarnoj pomoći. Sarađivali su i sa svim vlastima, koje su tada uglavnom bile vojne.

Snježana Filipović:

Ja sam inače osoba koja nikako niti može da razumije, a sad već pokušavam i da shvatim, niti sam za nasilje bilo kakve vrste. Sjećam se da sam kad sam gledala filmove sakrivala oči da ne gledam, iako sam znala da je to samo film. A našla sam se u situaciji da nemam i ne mogu da sklapam oči nego sam gledala i slušala i vidjela jako teških i priča i situacija tragičnih. Ja ih lično doživjela u svojoj porodici i okolini. Jako mnogo sam izgubila dragih ljudi.

I tu negdje valjda shvati čovjek, jer sam tako vaspitavana od moje divne majke. Ocu svaka čast ali nekako je tu mama bila ta koja je prenijela tu takvu jednu ljudskost nama svima da su svi ljudi dobri. Da su dobri, da vjerujem u ljude i ja sam tako i othranjena. Onda možete misliti kakav je meni šok bio kad sam ja vidjela kako tako jedni divni, prekrasni ljudi koji znaju biti i duša i savršenstvo kakvo nas je i Bog stvorio, da mogu biti i takve zvijeri i činiti jedni drugima nešto što mozak normalnog čovjeka ne može ni da zamisli.

Bez obzira koliko je to bilo stresno i teško i koliko je puta moj život bio u opasnosti, ja sam nekako shvatila da je to moja životna misija. Ja sam sebe tu pronašla. Shvatila sam da mi je duševna hrana i da me čini srećnom da ja mogu da uradim bilo kakav pomak. Ili da čovjeku mogu da pomognem ili rječju ili da mu nešto uradim ili da ga posavjetujem ili da ga shvatim.

Tako da je to nekako eto ta moja misija i u Međunarodnom komitetu Crvenog krsta u toku ratnog i postratnog perioda. Zatim počinjem da radim u Helsinškom odboru za ljudska prava gdje smo opet radili na svim tim projektima, a kršenja ljudskih prava je bilo itekako nažalost. Tu je bila pravna pomoć kako individualnim licima, tako i grupama, traženje nestalih, vraćanje imovine, rekonstrukcija. Konferencije velike sam organizovala Haškog tribunala u Foči, Bijeljini, Srebrenici, Prijedoru… Nakon toga, pošto sam se preselila iz Bijeljine u Brčko, počinjem da radim ovdje kao šef kancelarije Istraživačkog dokumentacionog centra. Mirsad Tokača je inače predsjednik u Sarajevu i bila je još jedna regionalna kancelarija u Goraždu. Tu je opet jedan vrlo težak rad sa žrtvama, prikupljanje svih podataka o nestalim gdje mislim da je Istraživačko dokumentacioni centar nekako najbliže tom istinskom broju žrtava u toku rata 92-95. Naravno da to nikad ja mislim, nažalost, nećemo moći imati krajnju cifru koja je tačna jer nažalost još uvijek ima ljudi koji kriju ili nekih koji su znali ali nisu više među živima i mnogo drugih stvari.

Zadnjih 4-5 godina je odlučila da iskoristi svoje iskustvo i znanje iz svih prethodnih aktivnosti i da otvori svoju nevladinu organizaciju.

Ja sam se opredijelila najviše, i to najviše i volim i uživam da radim za edukaciju mladih. U kom smislu? U smislu da sam ja doživjela i onaj tamo period prije rata i bez obzira što ljudi govore da je to bio režim totalitarni, da Tito nije valjao, sad će mu naći 1001 manu. Ima tu i istine naravno, mnogo je skrivano od nas, pogotovo što sam ja tad bila dijete.

Međutim, ako se nekako vratim mnogo dobrih stvari je bilo u tom sistemu. Malo nam je više možda discipline trebalo, ali je bilo mnogo dobrih stvari. Mi smo nekako ipak živjeli u skladu i sa prirodom, imali smo jaku porodicu, imali smo jedno poštovanje prema članovima porodice. Imali smo poštovanje prema starijim osobama.

Tu je bilo onih lijepih osobina koje su se nažalost već dobrano izgubile ovdje. I osjećaj solidarnosti i empatije, i hajmo da pomognemo. Nekako su se ljudi okrenuli sebi, od svih tih tragedija što su doživjeli su se definitivno mnogo zatvorili i svako o sebi brine, nema vremena za sebe samog a kamoli još i da kao nekom drugom pomaže.

E ja sam tu negdje vidjela da to meni nedostaje, a prepoznala da to imamo u tim našim mladim ljudima te kapacitete. S tim da to nije moglo da ispliva na površinu jer imaju okruženje koje je takvo. Imaju nažalost mnogi i roditelje koji ih možda pogrešno usmjeravaju. Medije ako slušaš ti jednostavno možeš da vidiš samo crnu hroniku, nešto najgore. Rijetko gdje da ima jedna lijepa, pozitivna vijest. A ima ih itekako.

I na taj način dolazimo do onoga da ljude držimo non stop u nekakvom strahu i to planirano. Jer strah je čovjekov najveći neprijatelj. Ti kada si u strahu ne možeš ni da razmišljaš normalno, ne možeš da donosiš pravilne odluke, ne vidiš ništa dobro. Blokirajući je. I onda je sa takvim ljudima mnogo lako manipulisati.

Tako da ja ono što radim, i evo iz tog iskustva ja vidim da 3 dana, 5 dana, 7 dana, 9 – zavisi koliko traju ti kampovi… takav jedan divan procvat djeca dožive. Ja radim srcem i iskreno sa njima i vrlo brzo se formira grupa i formira se to nekakvo povjerenje i oni razgovaraju o temama po prvi put o kojima možda nisu mogli razgovarati ni sa svojim roditeljima, niti sa prijateljima, niti u sredinama u iz kojih dolaze jer možda nisu multietničke.

I to je nešto, kad vidite rezultate i kad vidite da nekoga inspirišete i da zapalite iskricu u oku, vatricu u želucu što kažu, da oni požele da nešto urade, da shvate da mogu. Jer ja prvenstveno radim na tome da ako želimo drugima pomagati, ako želimo nešto činiti, mi moramo prvo sebe upoznati i moramo sebe promijeniti.

Kakvi su planovi za dalje?

Hajmo i projekti i sve to, ja ih napišem i smislim. Ono što jeste možda bitnije od toga je naš lični stav i pristup svemu tome. Kažu nisi ono što propovijedaš, nego si ono što činiš. Uvjerićeš se hiljadu puta da ima djece koje roditelji kritikuju ili im govore trebaš uraditi tako ili ih vaspitavaju da urade to. Djeca ne mogu pratiti riječi koje im govorite, nego oni gledaju vas kao uzore. I jako često roditelji od djece traže nešto što oni sami ne čine.

E tako vam je isto i ovdje. Mogu ja sad lijepo i da pričam i da stojim iza nekih ogromnih projekata. Ono što je za mene bitno to je taj nekakav svakodnevni život koji ti vodiš – kako se ophodiš prema ljudima. Imaš li tu kulturu življenja, imaš li tu empatiju da saslušaš, da razumiješ drugog. Da ne bude prva reakcija da ga osuđujemo na osnovu kako izgleda, šta je obukao, da li ima tetovažu, da li nosi pirsing.

Treba dati šansu. Kaže – ne sudi o nikome u čijim cipelama nisi hodao najmanje 10.000 km. Pa ni tada ne sudi. Znači kad upoznate čovjeka nećete sigurno imati ni potrebe da ga osudite jer ćete ga upoznati i vidjeti ljepotu. Ja ono što znam i što učim i druge je da prvo prepoznaju dobro. I da nauče i da taj sklop moždani da promijene i da jednostavno primijetimo dobro. Kod nas je nekako praksa da mi kritikujemo jako puno, da kažemo što NEKO ovo ne uradi, što NEKO ono, trebao bi NEKO ovo… Svi smo mi NEKO. Ako ja neću ništa uraditi onda nemam pravo ni da kritikujem.

Tako da na tvoje pitanje šta je plan dalje – ja nastavljam da živim u skladu onoga što propovijedam, što učim. Ja se razvijam i učim svo vrijeme i do kraja života ću raditi na tome. Nastavljam sa treninzima, seminarima, sa tim temama izgradnje mira koja mi je najbliža sada i na tim nekakvim pravim ljudskim vrijednostima i povratak povjerenja i poznavanje drugog i drugačijeg.

Jer ako ne poznajemo mi se toga bojimo. Ili mi to kritikujemo ili sudimo. Ili se izolujemo. Ako upoznamo – onda više nema straha. Znači trebamo učiti o drugima i drugačijima i  “, ne nikako. Ja uživam u toj šarolikosti.


Leave a Reply

X