Autor: Hana Kazazović

Sjetim se izreke “Kad nemaš ono što voliš – voli ono što imaš“, pa se zamislim o njenom uticaju na sve nas koji je koristimo, odnosno primjenjujemo u životu.

Ja sam odrasla sa njom. Kao djetetu mi je najčešće govorila mama i to kad bih za ručkom kukala kako ne volim nešto od hrane. Nije baš da sam uz ovu izreku uspjela zavoljeti svu hranu, ali je činjenica da uglavnom ne postoji nešto što ne jedem. Postoje samo namirnice koje volim manje ili više.

Ova izreka mi je pala na pamet dok sam kukala kako je kiša danima i kako nema sunca a meni se nešto teško pokrenuti da hodam. Natjerala sam se i izašla da prošetam i u jednom trenutku uhvatim sebe kako koračam i uživam u zvuku kapi koje dobuju po mom kišobranu i pustim ulicama. Totalno sam zanemarila mokre nogavice jer za ovih 38 godina još nisam naučila hodati a da se ne ušpricam skoro do ramena. Valjda mi trebaju blatobrani, šta li.

Pomislih kako je lijepo, iako bih se u ne znam šta par sati ranije smjela kladiti da tu nema ništa lijepo i da je izlazak iz kuće po takvom vremenu promašaj. Pomislih i kako je definitivno poseban užitak šetati dok te obasjava sunce, ali da i ova šetnja zaslužuje visoku ocjenu.

Pomislih kako je takva šetnja pravi primjer uživanja u datom trenutku. Male su šanse da ćeš ikada sjedeći u toplini svoje sobe razmišljati ovako:

“Vidi, pada predivna kiša napolju! Idealan trenutak da se spremim i izađem u šetnju!”

Ali kad izađeš i kreneš korak po korak, te isključiš sve nelagode poput ‘mokre su mi noge’, ‘vidi blato’, ‘evo i ovaj kreten ne zna voziti pa me ušpricao’, opustiš se i oslušneš taj ujednačeni zvuk kapi koje natapaju sve oko sebe – imaš sve predispozicije da uživaš.

Da slušaš kako ona mijenja ritam dok pada. Čas ti ne dozvoljava da čuješ vlastite misli zbog jačine, čas sipi lagano kao da joj je neko zadao ograničenje koje ne smije preći.

Da gledaš prolaznike oko sebe i vidiš malog dječaka sa kabanicom kako trči pored mame ne obazirući se na njene opomene da hoda polako i da ne skače na svaku lokvu. Poželiš u momentu da i ti sa takvom radošću skačeš po barama i da budeš mokar k’o čep u sekundi.

Da gledaš te iste bare i igru svjetla i kapi na njima zamišljajući da ti priroda emituje svoj specijalni dokumentarni film.

Da si svjestan da je ta kiša jedinstvena i da identičnu više nikad nećeš doživjeti. I da ti bude drago što si napolju.

Živjeti u trenutku u kojem se nalaziš je sva filozofija života.
A odluka da u svakom trenutku ti biraš na šta ćeš se fokusirati je ono što nam život može promijeniti iz temelja.