Osvrt na knjigu Megan Devine – “It’s OK That You’re Not OK”

Zašto sam posegnula za ovom knjigom

Kad izgubite nekog koga volite, blago je reći da se svijet promijeni. Sve ono što ste mislili da znate o životu, o sebi, o ljudima oko vas, nekako se istopi. Gledate oko sebe i ne možete da vjerujete kako svijet nastavlja. Kako ljudi piju kafu, planiraju vikende, smiju se. A vi? Jedva dišete.

U tom stanju, a i zato što sam ja takva i najčešće tražim odgovore i podršku u knjigama, do mene je došla knjiga Megan Devine “It’s OK That You’re Not OK”. I nisam je uzela da bih pronašla rješenja. U tom trenutku nisam vjerovala da rješenja postoje. Uzela sam je jer sam željela da neko, makar na papiru, izgovori ono što ja nisam mogla. I upravo to se dogodilo. Ta knjiga je bila kao tiha potvrda: “Znam. Tu sam. I sve je normalno.”

I ovo je ukratko osvrt na sve ono što sam ja izdvojila kao bitno u knjizi. Mada je bilo teško i svakako mislim da je najkorisnije ako knjigu pročitate u cjelini. Jer, Megan je napisala nakon svog ličnog iskustva, nakon tragičnog gubitka muža. I nakon vlastite muke da se suoči sa tugovanjem i sa ljudima oko sebe.

Kultura koja ne zna šta da radi s tugom

Megan Devine vrlo jasno imenuje ono što sam i sama do srži osjetila: živimo u svijetu koji ne zna šta da radi s tugom.

Tuga je nezgodna. Neprijatna. Neugledna. Nema formulu, nema raspored. I najradije bismo je preskočili, zaobišli. Zato se i društvo prema njoj ponaša kao da je kvar. Kao da se radi o nečemu što treba popraviti, i to što prije.

A tuga nije kvar. Tuga je u stvari dokaz ljubavi. Tuga je nastavak odnosa koji se promijenio, ali nije nestao. I tuga je iskrena reakcija na ono što je bilo važno, a čega više nema.

Naša kultura nas uči da budemo jaki, da se držimo, da gledamo naprijed. I vrlo brzo, ako nastavite tugovati “predugo”, ljudi počnu da vas gledaju kao da nešto nije u redu s vama. A u stvari, sve je u redu s vama. Vi ste samo povrijeđeni. A tuga je prirodna.

Podrška koja ne pomaže – i ona koja pomaže

Koliko puta ste čuli: “Vrijeme liječi sve”, “Znaš da možeš ponovo voljeti”, “Zamisli kako je drugima”. I svaki put, umjesto da vas to utješi, vi osjetite knedlu u grlu. Jer te rečenice ne priznaju vaš bol. One ga preskaču. I time vas ostavljaju još usamljenijima.

Devine kaže: “Pokušaji da popravimo tuđu bol često je čine još gorom.” I to je tačno. Jer bol ne traži rješenje. Bol traži svjedoka.

Znate šta pomaže? Kada neko samo sjedi pored vas i ne bježi. Kada ne govori “biće bolje”, nego ćuti i drži vas za ruku. Kada vas pogleda i kaže: “Zvuči kao da mnogo boli. I ne, neću otići nigdje.”

To su ljudi koji ne traže da se brzo vratite. Ljudi koji vam ne mjere napredak. Oni koji vam dozvole da budete slomljeni, bez da vas zbog toga manje vole.

Tuga mijenja sve – i ništa nije “kao prije”

Niko vas ne pripremi za to kako tuga fizički izgleda. Kako um postane maglovit. Kako tijelo zadrhti pred najobličnijom obavezom. Kako vas može preplaviti osjećaj da niste više svoji, da ste izgubljeni u vlastitom životu.

Devine koristi savršenu metaforu: tuga vam uzme 99 od 100 jedinica energije. Ostane vam jedna. I s njom treba da se suočite sa svime – da kuvate, radite, perete veš, dišete. Nije čudno što ne možete. Nije čudno što vam sve izgleda previše.

Ako vam se čini da se raspadate, niste ludi. Samo ste u boli koja razara. I normalno je da ne znate kako se ide dalje.

Nema pravog vremena za _____

Ljudi vole da daju savjete. “Vrijeme je da to skloniš.” “Vrijeme je da prestaneš govoriti u sadašnjem vremenu.” “Vrijeme je da kreneš dalje.”

Ali nema tog sata koji mjeri kad ćete biti spremni. Devine predlaže “metodu povraćanja”: ako vam pomisao na neku odluku doslovno okrene stomak, nije vrijeme. I to je sasvim uredu.

Možda nikad ne budete spremni da sklonite njegove ili njene stvari. Možda nikad ne promijenite naziv u mobitelu. Možda zauvijek čuvate poruke, majice, rukopise. To je vaše pravo.

Tuga nema rok trajanja. Nema kalendar. Ona ima ritam. Vaš ritam.

Ljubaznost prema sebi – najvažniji zadatak

Jednu rečeniu sam sebi ponavljala dok sam čitala ovu knjigu: “Ne moram danas ništa. Osim da budem.” I to mi je spašavalo dan.

Biti ljubazan prema sebi ne znači da ste sebični, da ste slabi, da se predajete. To znači da sebi dajete šansu da preživite. I to je ogromno.

Devine kaže: “Hrabar je onaj ko se probudi kad ne želi. Ko stane na rub vlastitog bola i ne bježi. Ko sjedi sa svojim slomljenim srcem i samo diše.”

Nekad ćete imati snage za šetnju. Nekad ne. Nekad ćete uspjeti da odradite zadatak. Nekad ne. Sve je to normalno.

Kako pomoći nekome ko tuguje?

Ako imate nekog ko tuguje i ne znate šta da kažete – recite to. “Ne znam šta da kažem, ali ne želim da bježim.” To je dovoljno.

Ne nudite rješenja. Ne popravljajte. Ne upoređujte. Samo budite tu. Pitajte: “Želiš li da te samo slušam ili želiš prijedlog ili rješenje?”

I kad ljudi tuguju, pustite ih da budu takvi. Ne tjerajte ih da se smiju. Ne ohrabrujte lažnu zahvalnost. Ne gurajte “pozitivu”.

Tuga nije mračna rupa koju treba osvijetliti. To je sveto mjesto u kojem neko razgovara sa onim koga više nema. I na tom mjestu ćutimo, plačemo, šapćemo, dišemo.

Ako imate čast da budete blizu nekome ko tuguje, budite osoba koji će sjediti tiho i ne bježati.

Zaključak: Tuga je dokaz ljubavi

Tuga je teška. Ne zato što ste vi slabi, nego zato što ste voljeli. Ona je dokaz da je nešto bilo važno. I da je još tu, samo u drugačijem obliku.

Ne postoji život “poslije”. Postoji samo život sa tugom. Život koji se „plete“ oko onog što je izgubljeno. I koji učimo živjeti, dan po dan.

Megan Devine mi je pomogla da shvatim da ne moram biti “dobro” da bih bila uredu. Da smijem voljeti, pamtiti, plakati, šutjeti. Da smijem biti ja, slomljena i cijela u isto vrijeme.

Ako ste vi među onima koji tuguju, želim vam da znate: niste ludi. Niste sami. Niste pogrešni. Samo nosite ljubav kojoj se promijenio oblik.

I to je, koliko god bilo bolno, jedna od najčovječnijih stvari koju možemo osjetiti.

A ako ste pored nekoga ko tuguje, nemojte ga/je popravljati. Samo budite tu. Slušajte. Pridržite mrak dok ne postane podnošljiv. Budite svjedok.

To je dovoljno. To je ogromno. To je ljubav u svom najtišem, najdubljem obliku.