Motaju mi se neke misli od juče, pa odlučih da ih zapišem ovako, bez nekog posebnog reda, a možda u svemu ima smisla.
Drugo planinarenje u životu i odlazak na Čvrsnicu, do Hajdučkih vrata. Ovaj put turu organizuje Vedro, i u skladu s tim nazivom nam je i vrijeme. Ehlimana i ja idemo autom. Uživam u putu jer idemo preko Kupresa, a ja sam davno rekla da mi je Kupres i onaj izlaz iz tunela kroz “Kupreška vrata” najljepše mjesto u BiH. A i sve od Kupresa, preko Tomislavgrada pa do Blidinja i same Čvrsnice je kao iz bajke.
Staza ide od Vitlenice, kroz šumu u početku i izgleda kao da hodaš kroz potok bez vode, kako lijepo opisa Ehlimana. Kamenje i na tom dijelu šišarke, i odmah tu na početku shvatim da će hodanje ovdje biti malo zahtjevnije nego prošle sedmice na Liscu.
Nakon prve pauze na nekoj livadi kreću usponi. I sad zamislite sve što imate u glavi pod tim pojmom, pa otežajte za jedno tri puta. Jer uzbrdo, plus kamenje – bukvalno staza idealna za divokoze, ali eto ljudi iz nekog razloga vole da im konkurišu :D
Put do Hajdučkih vrata je idealna prilika da testiraš sebe na više nivoa. Prvo – treba ti koncentracija na maksimum da bi pazio kako staješ na koji kamen. Nema skretanja pogleda jer u protivnom možeš ili izvrnuti nogu ili skliznuti sa stazice. U jednom trenutku kažem kako ljudi rješavaju sudoku da vježbaju mozak, a ovdje imaš interaktivno vježbanje mozga koje vrijedi kao čitava ona sveska sudokua.
Čvrsnica miriše na more. Ona borovina (ili što već jeste) kroz koju hodaš velikim dijelom miriše kao borovi uz obalu Jadrana… I lijepo je baš.
Kad smo kod testiranja sebe – testiraš i kondiciju. Ja sam na nekim dijelovima stajala na svakih 20-ak metara kod uspona. Jer duša dođe u nos i onda je bolje zastati, da te ne bi “Neven” vraćao kući. Nekad otkazuje srce, nekad noge. Ali na trenutak zaboraviš na sve kad ugledaš prizor Hajdučkih vrata. Spoiler alert – nema hajduka.
Slikanje za profilnu fotku kod Hajdučkih vrata – check. Iz profila, naravno. I shvatiš u stvari što se svi slikaju kad dođu na tako neka mjesta. Slikaju se jer u protivnom ne bi sami sebi vjerovali da su se popeli do tog mjesta – ovako imaš dokaz i onda vjeruješ.
Dok smo jeli s pogledom kroz “vrata”, ugledam planinare sa majicama na kojima piše PD Očauš. I prvo u sebi kontam “Ma nemoguće”. Onda pogledam i stvarno skontam da je moguće. De sad vi meni recite koja je vjerovatnoća da tu na vrhu sretneš ljude koje sam upoznala u Tesliću prije 8 godina i to radeći priču upravo o PD Očaušu? Nismo se od tada vidjeli i sretnemo se na mojoj drugoj turi u životu, a ostavljam vam link na taj tekst i vidjećete u njemu da su upravo Draženka i Dejan imali svoj dio uticaja na moju želju da hodam po planinama. Ukratko, nije moguće dogovoriti susret kod Hajdučkih vrata, ali Svemir ili Bog nekad ima svoje čudne planove. I nekad mi se ti planovi baš dopadaju.
Tekst o PD Očauš – Draženka Savić Škrebić i Dejan Škrebić – PK “Očauš” Teslić: Planinarenje mijenja život na bolje
Mislim da razumijem zašto većina planinara ne voli ići nizbrdo. Povratak istom stazom je malo brži i mrvu jednostavniji jer se duša više ne penje u nos. Ali je bar 3x teže paziti kod silaska i birati kako ćeš stati da se ne bi strmopizdio niz planinu (oprostite na ovom izrazu, ali prosto nemam neki umjereniji, a da više odgovara tome na šta bi to ličilo). U nekom momentu mi je došlo da plačem od muke jer su me noge boljele do ramena.
Štapovi za planinu su druga najvažnija stvar. Prva su gojzerice, naravno, ali bez štapova bi mene danas sastavljali kao puzzle sigurno – bar 10-ak puta nisam proklizala samo zahvaljujući tome što sam njih koristila kod spuštanja.
Planinari su super, ali je još bolje kad imaš nekog ko te bodri i vjeruje u tebe više nego ti sama u sebe. Zato, Ehlimana, hvala za sve <3
Napomena sebi za ubuduće – dva litra vode, kamilo, su ti premalo. Drugi put ponesi bar 4, makar crkla noseći.
Povratak kući s planine spada u sam vrh iskustava, posebno kad se dočepaš tuša. Sinoć nisam bila sigurna da li uopšte vrijedi sebi raditi ovakve stvari. Jutros bole noge, doduše od kukova, ne više od ramena. Ali znam da vrijedi. Jer sam svjesna da sam pomjerila neku svoju granicu. Mentalnu prije svega.
A planinarenje pomaže i da skreneš s misli sa datuma. Jer meni to u glavi ide ovako “Danas je 15-ti, dva mjeseca od kako smo se čuli zadnji put. A sutra je 16-ti, dva mjeseca od kako je zaista otišao”. I onda ti noga sklizne malo na kamenju i skontaš da moraš vratiti fokus na sebe, jer znam da ni Dado ne bi bio sretan da mu se pojavim gore samo dva mjeseca nakon njega – zato što sam smotana.
P.S. Fotografija nemam puno, jer mi mobitel bude u torbi. Većina je tu zahvaljujući Ehlimani, osim ove koju je napravila ekipa PD Očauš <3
