Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 76. koje imate priliku čuti su Draženka Savić Škrebić i Dejan Škrebić iz Teslića.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Zavist je osobina koju kažu da osjetimo kad neko ima ili radi nešto što bismo i mi voljeli. Ja je vrlo rijetko osjetim, ali kad se to desi u pravilu je uvijek identična situacija – gledam fotografije prijatelja koji planinare. Evo već nekoliko godina ja ne uspijevam da se pokrenem ili organizujem ili ne znam više ni ja šta je razlog, ali eto, sjedim i gledam i zavidim i obećavam sebi kako ću i ja čim… eto ne znam.

E sad, ako do toga dođe, mislim da će mi razgovor sa Draženkom i Dejanom iz Planinarskog kluba Očauš biti jedan od onih bitnih koraka ka toj odluci. Jer jedna kafa sa njima i priča o planinarenju i svemu onome što ono nosi sa sobom bi  čini mi se bez problema pomjerila i puno statičnije osobe od mene. Toliko su me osvojili pričom da bih ja sutra išla na planinu i to po mogućnosti ako može da me oni vode upravo na Očauš.

Jer, i sa njima mi se desilo ono što mi se redovno dešava sa ljudima koji planinare – gledate ih tako vedre i nasmijane kako dok pričaju iz njih isijava neka posebna energija i mislite “Hoću i ja ovo!” Pa ne znam koliko kilometara trebalo i koliko naporno bilo :)

Draženka Savić Škrebić:

Ja sam Draženka Savić Škrebić. Udata, majka četvoro djece, načelnica sam Planinarskog kluba Očauš. U klubu imamo dva licencirana vodiča. Dosta smo mi i prije planinarenja hodali, kretali se. Kretali smo se nas dvoje samostalno, onda su došla djeca. I kad su došla djeca uglavnom se to svodilo na gradove zato što se sa djecom ne možeš tako lako kretati po planini. Međutim danas idu u planinu, idu svi s nama. Onda smo počeli da planinarimo, sve aktivnije i aktivnije i onda su ljudi počeli, prijatelji, hoće da idu s nama, da se kreću s nama. I onda je sve to dovelo na kraju do kluba. Sad nas hoda dosta, prilično smo aktivni, skoro svaki vikend smo negdje. Sad smo došli do tog stepena da idemo na planine 2500 – 3000 metara. I sad u sklopu kluba objavljuješ izlete i javljaju nam se ljudi i ja konkretno pokušavam da vodim što više ljudi, da što više ljudi ide sa nama. I dalje smatram da svi mogu ići ali ne mogu na sve staze. Na sve staze s vremenom možeš da ideš. Svako pomjera tu neku svoju granicu.

Ove godine smo zacrtali nekakav kao projekat nam je bio da pređemo preko 15 vrhova preko 2000 m, da pređemo kao klub. Ja mislim da smo mi to već prešli ali do kraja godine ima još.

Očauš je selo u blizini?

Jeste, Očauš je i selo i planina. Očauš ima i pećinu koja je jako zanimljiva. Nije komercijalizovana. Išli smo nekoliko puta i odveli smo nekoliko grupa gore. Lijepa je. Nema toliko pretjerano nakita koliko ima dvorana i prolaza. I imaju jamu. Ona se zove Bezdan i baš je jama. Ona je zanimljiva i karakteristična. Selo je jako lijepo gore, ljudi su prijatni i domaćini su. Sad su se već navikli i na nas planinare, pošto smo dovodili već nekoliko grupa gore. I iz drugih gradova kad nam dolaze u posjetu onda idemo i obilazimo Očauš i već su se navikli da se mi krećemo gore.

Nemate ograničenje u uzrastima ljudi koji planinare?

Nemamo ograničenje. Od toga da vodimo djecu od 5-6 godina i da prilagodimo neke šetnje i njima, do toga da mogu da idu ljudi od 60-70 godina. Nema ograničenje u godinama nego gledamo kakva je zahtjevnost staza i to prilagođavamo ljudima. Neka naša su pravila – ne žurimo, nismo trkači. Često pravimo pauze i krećemo se u grupi.

Zašto bi preporučila svima da se krenu baviti hodanjem?

Mijenja život na bolje. Okrećeš se samo sebi i razvija ti se onaj osjećaj za drugoga što je danas možda malo zanemareno. Pošto smo nas 5, 6, 10, 12 u planini, na nekakav način se stekne ta navika da obraćaš pažnju i na druge ljude oko sebe i na njihovu fizičku kondiciju, to je li može, hoće li uspjeti izdržati. Svi imamo neku krizu kad ne možemo neku stazu lako izaći i onda uz pomoć svih tih ljudi to se izađe. Izađe se lakše. Kad neko nekad ne može, podržiš ga, “Možeš ti to” – e to puno pomaže.

Trend je odlazaka iz BiH. Vi ste još uvijek ovde. Jeste razmišljali o tome da odete?

Samo da obiđem neku planinu i da se ponovo vratim. Ne bih, ovdje mi je porodica i to je prvi i osnovni razlog. Mislim da mi je ovdje mjesto. Jednostavno vidim se ovdje tako da ne planiram. Osim samo da izvedem što više grupa preko granice da vidimo tamo druge planine, da vidimo druge vrhove. To je što se tiče mog razmišljanja o izlasku.

Jeste li išli već negdje vani?

Ja jesam. Prije 7 dana sam došla iz Visoke Tatre. Gore sam bila 7 dana, penjala sam 7 dana gore. Sljedeće godine ako sve bude u redu vodim u avgustu grupu koju već sad imam formiranu.

Je li ima razlika u našim planinama i planinama vani, što se tiče uređenosti?

Ima. Staze su im jako dobro uređene, jako dobro označene. Jako mnogo ljudi gore planinari, kreće se i hoda. Jako mnogo ljudi gore srećemo na stazama za razliku od nas. Mi kad idemo na Očauš uglavnom smo jedina grupa. Ponekad se na Magliću mogu sresti dvije, tri grupe. Ne govorim to kad je dogovorena neka velika akcija pa se pojavljuje 10-15 društava. Govorim o ovim akcijama svakodnevnim, samostalnim. Rjeđe srećemo ljude na planini, a gore od male djece do starih ljudi, svi nose štapove, svi su u gojzericama i svi se kreću u planini. Što bih ja rekla sad kad smo bili u Slovačkoj i penjali Krivanj, to je njihov nacionalni vrh – magistrala. Ja u životu nisam srela toliko ljudi. Bilo nam je prilično loše vrijeme, pala je magla, klizavo je. Ali ja u životu nisam vidjela toliko ljudi na planini. Ne možeš se provući, mimoilaziš se. Baš je magistrala.

Dejan Škrebić:

Ja sam bio u Bugarskoj i bio sam u Sloveniji i slično je iskustvo kao kod Draženke. Jesu to nacionalni vrhovi, jesam ja bio na Triglavu i jesam ja bio na Musali i Vihren koji su najviši vrhovi na Balkanu. I Krivanj je najviši nacionalni vrh Slovačke. Ali bez obzira na to, ima ta razlika gdje ljudi imaju naviku da idu u prirodu, imaju naviku da planinare. Mi smo na stazi na primjer u Bugarskoj sretali ljude u patikicama i trenerkama i torbama kao da su krenuli da izađu u grad. Ne, došli su da prošetaju planinom, što nas jako iznenađuje.

Ne smatram da su naše planine išta lošije. Imamo i visokih i lijepih i zanimljivih planina. Izlazili smo van granica BiH na planine koje su znatno skromnije od naših koje mi imamo, ali ljudi ih bolje na neki način izreklamiraju, više pričaju o njima, više ih posjećuju i tako.

Mislim da definitivno imamo jak kapacitet za planinarenje i planine ali isto tako imamo jako loše shvatanje i jako lošu infrastrukturu što se toga tiče.

Navešću samo jedan primjer. Maglić nam je najviši vrh Bosne i Hercegovine, nalazi se u Nacionalnom parku Sutjeska. Nije ja mislim on u nacionalnom parku konkretno ali jako blizu Nacionalnog parka Sutjeska. Gdje je put prilazni koje vode do staza na Maglić jako loš. Užasno loš, a naplaćuje se 5 KM prolazak. Put je razrušen kao šumska vlaka iz koje se izvlače drva jer konkretno služi između ostalog i tom.

Recimo, prije sedam dana sam bio u Nacionalnom parku u Bugarskoj gdje mi nismo platili nikakav ulaz za taj nacionalni park, a posjetili smo predivan vrh, treći vrh po visini na Balkanu.

Naš Maglić je jednako lijep, pogotovo sa onim Trnovačkim jezerom koje se nalazi u Crnoj Gori, jezero u obliku srca. Ali taj prilazni put je znatno lošiji od naših šumskih puteva oko Teslića.

Imamo kapacitet ali ga ne iskorištavamo ni blizu.

Planinarski klub “Očauš” možete pratiti na https://www.facebook.com/pk.ocaus/