Autorica: Hana Kazazović
Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:
Tinejdžeri i djeca su uvijek bili surovi međusobno. Pisala sam o tome u tekstu Kako prepoznati da je dijete možda doživjelo vršnjačko nasilje? Međutim, danas želim reći nekoliko rečenica o nasilju koje je specifično za vrijeme u kojem živimo – online nasilju, onom koje se vrši uz pomoć interneta, poznatom i kao «cyberbullying».
Zbog čega je online nasilje opasna vrsta nasilja?
Dok nije bilo interneta, djeca su nasilje radila oči u oči. Dijete koje trpi nasilje je moglo da se skloni, da ode u sigurnu zonu, kući, bilo gdje dalje od njih i u tom slučaju bi nasilje prestajalo. Bar privremeno.
Online nasilje ne prestaje i od njega se ne možeš skloniti. Dok god ima struje i interneta ono je aktivno i ne postoji način da se sakriješ. Anonimnost i ne gledanje žrtve u oči nasilnicima daje dodatnu snagu jer nisu u mogućnosti da vide razmjere onog što rade. I zbog toga je ova situacija mnogo gora nego vršnjačko nasilje kakvo smo poznavali ranije.
Osim toga, online nasilje se može raširiti veoma brzo i veoma široko. Internet je takav, umrežen i povezan i to je uglavnom prednost. Međutim, kada se koristi u negativnom kontekstu, onda sve te prednosti postanu mane koje je teško popraviti.
Šta sve spada u online nasilje, odnosno cyberbullying?
U online nasilje spadaju sljedeće stvari:
– Slanje ljutitih, neugodnih i vulgarnih poruka direktno usmjerenih prema osobi ili nekoj online grupi
– Uznemiravanje: neprestano slanje prijetećih poruka nekoj osobi
– Uhođenje putem interneta: uznemiravanje koje doprinosi šteti ili zastrašivanju pojedinca
– Klevetanje: slanje ili objavljivanje uvredljivih, neistinitih ili zlih izjava o nekoj osobi drugim ljudima
– Maskiranje: pretvaranje da je osoba neko drugi te slanje ili objavljivanje materijala pod identitetom druge osobe.
Na primjer, neko dijete sazna šifru drugog djeteta za njegovu e-mail adresu ili profil na društvenoj mreži. Tako s njegove e-mail adrese može slati poruke njegovim prijateljima i ostavljati neprimjerene statuse. Svima se tako čini da je žrtva u stvari ta koja čini loše stvari. Prijatelji će se naljutiti na njega, roditelji takođe i biće kažnjen. Žrtva vrlo često i ne zna da se to desilo i dok sazna ili promijeni šifru šteta već može biti učinjena.
– Izdaja i prevara: slanje ili objavljivanje materijala o osobi koji uključuju osjetljive, privatne ili neugodne informacije, uključujući i privatne poruke i slike
– Izdvajanje: aktivnosti kojima se osobu namjerno isključuje iz neke online grupe.
Zašto se online nasilje tako često dešava?
Bez fizičkog kontakta, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti. Društvene mreže imaju takve mehanizme koji omogućavaju da ružni komentari postanu viralni u roku nekoliko sati. Svaka od njih (Facebook, Twitter, Instagram) omogućava prilično jednostavno kreiranje novih, anonimnih profila koji se mogu koristiti isključivo za provokacije. Osim toga, najveći broj interakcija može biti sakriven od očiju roditelja ili nastavnika koji često i ne razumiju specifičnosti ovih mreža.
Internet često briše društvene kočnice. Dopušta djeci, ali i odraslima, da govore i čine stvari koje ne bi mogli napraviti u interakciji “licem u lice”. To im stvara osjećaj da neće morati odgovarati za takvo ponašanje na način na koji bi inače odgovarali za javno izrečene riječi. To im daje lažan osjećaj sigurnosti i moći.
Osim toga, vrlo je mala mogućnost za izbjegavanje nasilnog ponašanja, jer se ono na internetu može dogoditi bilo kad i bilo gdje. Nasilnik može ostati anoniman i velikom broju djece upravo ta činjenica služi kao poticaj da se nasilno ponašaju, iako u stvarnom svijetu vrlo vjerojatno ne bi bila nasilna.
Koje su posljedice online nasilja?
Posljedice online nasilja mogu biti mnogo ozbiljnije od onih prouzročenih vršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama.
Zašto?
Zato što je publika nasilja preko interneta često mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu. Uz to, kod nasilja na internetu postoji snaga pisane riječi, jer žrtva može svaki put ponovo pročitati šta je nasilnik o njoj napisao, a u verbalnom obliku uvrede se lako mogu zaboraviti. Pisana riječ djeluje konkretnije i realnije od izgovorene. I sve to onda može ostati trajno na internetu, bez mogućnosti da se izbriše. To sve ulazi u «digitalni otisak» koji svako od nas danas ima.
Školski radnici najčešće ne odobravaju takvo ponašanje, ali i ne poduzimaju mnogo da bi se ono spriječilo ili zaustavilo ako se već dešava. Dodatni problem je što je ovo materija o kojoj se još uvijek kod nas ne zna dovoljno i mnogi ne shvataju o čemu se radi i koliko može nanijeti štete.
Zato su djeca često prepuštena sama sebi i prinuđena da se sama snalaze.
Savjeti za djecu – kako smanjiti mogućnost da postanete žrtva online nasilja?
– Nikad nemoj davati lične podatke na internetu, bilo na društvenim mrežama, u messengeru, na chatu, blogovima ili web stranicama.
– Nikad nikom, osim roditeljima, ne govori svoju šifru. Čak ni prijateljima. Čak ni na kratko, da samo nešto pogledaju.
– Ako ti neko pošalje zlonamjernu ili prijeteću poruku, nemoj odgovoriti. Pokaži je odrasloj osobi kojoj vjeruješ.
– Nikad ne otvaraj e-mailove koje ti pošalje neko koga ne poznaješ ili neko za koga već znaš da je zlostavljač.
– Ne stavljaj na internet ništa što ne želiš da vide tvoji prijatelji iz razreda, čak ni u e-mailu ili u porukama.
– Ne šalji poruke kad si ljut/a. Prije nego što klikneš “Pošalji” zapitaj se kako bi tebi bilo da dobiješ tu poruku.
– Pomozi djeci koju zlostavljaju na ovaj način tako što ćeš odmah obavijestiti odrasle.
– I na internetu poštuj pravila ponašanja kao i u svakodnevnom životu.
Savjeti za roditelje – kako zaštititi djecu od opasnosti sa interneta?
– Naučite više o računarima i društvenim mrežama tako da možete sa djecom biti ravnopravni u korištenju. Ali – nemojte telefone i računare koristiti kao zamjenu za dadilju – pronađite vrijeme za njih.
– Ograničite djeci vrijeme korištenja interneta. Dobro je uvesti i pravila poput «nema interneta prije spavanja» ili «nema interneta tokom obroka». Ovdje je bitno znati da ste vi primjer na kojeg će se ugledati i ne vrijedi njima braniti ako vi gledate u telefone stalno.
– Razgovarajte s djetetom o opasnostima interneta i naučite ga da ne daje svoje podatke ni fotografije na internetu. Naučite ga da ne dogovara susrete s nepoznatim ljudima. Ako se dijete jako želi sresti s osobom koju je upoznalo preko interneta, onda to mora biti na javnom mjestu i u prisutnosti roditelja.
– Potičite korištenje računara za učenje i druženje, a ne isključivo za zabavu (igrice).
– Upoznajte njihove internet prijatelje onoliko koliko poznajete i ostale prijatelje.
– Naglasite djeci kako oni nisu krivi ako su žrtve virtualnog nasilja. Recite da im nećete zbog toga oduzeti pravo na korištenje računara ili mobitela – to je glavni razlog što djeca ne govore odraslima kad su žrtve nasilja na internetu.
Šta uraditi ako saznate da vam je dijete žrtva nasilja preko interneta?
– Naučiti dijete da ne odgovara na nasilne, prijeteće ili na bilo kakav način sumnjive poruke
– Ne brisati poruke ili slike, jer mogu poslužiti kao dokaz
– Pokušati otkriti identitet nasilnika kako bi se mogle poduzeti adekvatne mjere za sprečavanje nasilja
– Kontaktirati školu
– Ako je identitet nasilnika poznat, pokušati kontaktirati njegove roditelje, jer postoji velika vjerojatnoća da oni ne znaju da se njihovo dijete nasilno ponaša.
– Kontaktirati policiju ako poruke sadrže prijetnje nasiljem, uhođenje, napastovanje, dječju pornografiju i sl.
Iako odrasli preporučuju mladima da im se obrate ako dožive nasilje putem interneta, često se dešava da se mladi za pomoć prvenstveno obraćaju prijateljima. Mogući razlog je što smatraju da se roditelji i odrasli ne bi znali na odgovarajući način nositi s tim problemom.
Međutim, bez obzira što vaša djeca mogu znati više od vas o tehnologiji, vi znate više o životu. Ono što je bitno znati jeste da je nemoguće imati totalnu kontrolu sadržaja sa kojim vaše dijete dolazi u kontakt na internetu. Zato je najvažnije pomoći djeci da nauče koristiti tehnologiju na koristan način, te da radite na odnosu sa djecom tako da se dijete u slučaju bilo kakve opasnosti obrati vama ukoliko se osjeća ugroženim.
Ako vam ovo nije dovoljno, preporučujem i stranicu www.sigurnodijete.ba Na njoj takođe možete naći korisne informacije i preporuke kako prijaviti slučajeve online nasilja. Učinite to svakako ako vam se desi i razgovarajte sa djecom.
A ja bih posebno zamolila prosvjetne radnike, učitelje i učiteljice, nastavnike i nastavnice, da o ovoj temi pričaju sa svojim učenicima, da ih upoznaju sa opasnostima i sa tim koliko je takvo nasilje štetno i opasno. Jer ako kao mali nauče pravilno koristiti internet i društvene mreže, manja je mogućnost da će zbog njih u životu imati problema. A zaista je šteta da sve prednosti interneta ne iskoriste u najvećoj mogućoj mjeri, za širenje svojih vidika i obrazovanja.
