Umijeće komuniciranja – kako prihvatiti i uputiti kritiku

Kažu da je kritika umjetnost procjene ili stavljanja u pitanje. A u svakodnevnici je to pojam koji obično uključuje ukazivanje na grešku ili loše upravljanje s pozivom na promjenu lošeg stanja. Bez obzira na definicije i podjele koje već postoje ja ću pisati o kritici na način kako je ja vidim.

Koje su to vrste kritika?

Kritika je najbanalnije rečeno – nečije mišljenje o nečemu. Ako je to mišljenje pozitivno onda je kritika pozitivna, a ako je negativno onda je kritika negativna. Balkanci su iz nekog razloga poistovijetili kritiku sa negativnim i teško im je prihvatiti činjenicu da kritika može biti pozitivna.

Sa drugom podjelom kritike na konstruktivnu i destruktivnu je još gora situacija. Nemoguća misija je Balkancima objasniti da neko iznosi kritiku u najboljoj namjeri sa ciljem poboljšanja situacije. Čim neko iznese svoje mišljenje, ma kako argumentovano bilo, odmah se ono ocjenjuje destruktivnim i tretira se kao poziv na uništavanje.

Podjela kritika u odnosu na to ko ih iznosi

Kakva god da je kritika u pitanju način na koji će je neko prihvatiti i koliko će ona uticati na njega najviše zavisi od toga ko je iznosi. Ako se radi o osobi koja je važna u našem životu, na bilo koji način, kritičar će imati veći uticaj. Ako je kritika upućena od osobe do čijeg mišljenja nam i nije stalo, koliko god dobra i dobronamjerna bila vrlo će teško ostvariti neki efekat. Posebna je priča ako se radi o kritici upućenoj od strane osoba od kojih zavisimo na bilo koji način.

Prve kritike u životu dobijamo od roditelja. Način na koji nam ih oni upućuju može mnogo uticati na to kako ćemo ih inače prihvatati u životu. Ako ste od djetinjstva navikli da na vas galame, kritikuju vas ne iznoseći argumente, onda će vam to biti normalno i kasnije u životu. Ako vas je kao male mama naučila da svaku kritiku obrazloži onda ćete to tražiti i u svim daljim odnosima u životu.

Kritiku je teže podijeti ukoliko je upućena od strane osobe do čijeg mišljenja nam je stalo ili od koje zavisimo. Posebno teško je podnose osobe koje imaju manjak samopouzdanja i koje su nesigurne u sebe. Činjenica, takve osobe teško prepoznaju i pohvalu i u svemu traže neka skrivena značenja.

U djetinjstvu tokom odrastanja kritikovanje roditelja ima za cilj naše usmjeravanje na ispravan put i kao takvo ga lakše podnosimo i shvatamo. Čak mnogi roditelji i ne moraju ponavljati onu famoznu “Ja ti to govorim za TVOJE dobro” jer u normalnom odnosu roditelj – dijete takve se stvari podrazumijevaju i ne treba ih naglašavati. Ako dijete zna da ga mama voli i da ga neće prestati voljeti čak i ako razbije vaznu ili prospe kafu pa zbog toga dobije pridiku onda će i tu pridiku – kritikovanje shvatiti i prihvatiti.

Kako prihvatiti kritiku?


U odnosu roditelj – dijete se najbolje vidi da je osnova za prihvatanje kritike – povjerenje. Ako znate da vas neko voli lakše vam je prihvatiti kad vam upućuje negativnu kritiku. Lakše podnosite kritike osoba za koje znate da vas ne mrze. Ako vam prijateljica kaže da vam ružno stoji suknja koju ste oblačili sinoć i da u njoj izgledate jeftino – ako vjerujete svojoj prijateljici obratićete pažnju na to što je rekla. Možda ćete potražiti savjet još nekog po pitanju iste suknje. Ali ako se radi o prijateljici o kojoj nemate neko mišljenje i za koju mislite da se druži sa vama zato što trenutno nema šta konkretnije raditi u životu (da, znate da danas ima svakakvih “prijateljstava”) onda ćete najprije pomisliti da vam ona to govori jer je ljubomorna zato što u toj suknji izgledate sexy i bolje od nje. Pri tome uopšte nije važno da li je ona rekla to zato što je ljubomorna ili u najboljoj namjeri. Vaše mišljenje o osobi koja vam govori uglavnom utiče na to kako ćete se odnositi prema kritici.

Posebno se teško nositi sa kritikama upućenim od strane nadređenih na poslu. Kod nas postoji usađeno mišljenje da šefovi galame i kritikuju i kad treba i kad ne treba, sa razlogom ili bez, samo zato što su šefovi. Otprilike kao da im je to u opisu radnog mjesta. Činjenica je da ima mnogo takvih šefova, direktora i rukovodioca bilo koje vrste. Ako ovakvo mišljenje imamo o svom šefu on može dubiti na glavi ali mi nikad nećemo pomisliti da on kritiku upućuje sa razlogom. Ako za svog šefa ne mislimo da je krelac koji se dernja i kad treba i kad ne treba onda su velike šanse da ga čujemo šta govori a možda nešto korisno i izvučemo od svega toga. Korisno po sam posao zbog kojeg smo u situaciji da nam on “šefuje”.

Argumenti su osnova svake konstruktivne kritike


Za prihvatanje i podnošenje kritike su vrlo važni argumenti kojima se kritika potkrepljuje. Svako mišljenje mora imati argumente iza sebe, a karakteristika konstruktivnih kritika je da sadrže dosta argumenata i ponuđenih rješenja. Iz argumenata kojima je kritika potkrijepljena možete vidjeti da li se radi o konstruktivnoj kritici, a posebno da li se radi o dobronamjernoj kritici. Zlonamjerne kritike najčešće nemaju argumenata, bar ne razumnih.

Ako vam neko uputi kritiku koju obrazloži nadugo i naširoko, bez obzira da li ta osoba ima ili nema veze sa vama (ili vašim preduzećem) ne treba je ignorisati. Iz nje se možda može nešto naučiti ako sadrži kvalitetne argumente. Jedan od boljih primjera konstruktivne kritike možete pročitati u postu Primer kako ne treba poslovati – Pekare “Kao nekad”. Da je profesor Varagić napisao da je gazda pekare ovakav ili onakav i da zato ne valja način na koji on posluje onda bi to bila destruktivna kritika. Umjesto toga on je obrazložio na fin način koje su greške u trenutnom poslovanju pekare i uputio im kritiku koju oni (ako hoće) mogu iskoristiti da poprave svoje poslovanje. U nekim situacijama firme plaćaju za ovakve analize svog poslovanja.

Kako uputiti kritiku?

Prva, najvažnija a možda i jedina važna stvar kod upućivanja kritika je – kritikovati postupke a ne ljude ili preduzeća u cjelini. Možda zvuči banalno ali je tako. Pođite od sebe – hoćete li imati živaca da saslušate nekog ko dođe i kaže vam “Znaš, ti si u stvari budala koja nema pojma ni o čemu!” Uopšte vas neće zanimati šta takva osoba ima da vam kaže jer ćete odmah pomisliti da vas on ne voli i da je došao da vam pametuje. Ako se radi o nekom koga morate saslušati (šefu na primjer) samo ćete se pretvarati da ga slušate a u sebi ćete vi njemu izgovoriti svašta nešto.

Ako hoćete da vas neko sasluša i shvati morate se prema njemu odnositi sa poštovanjem koje u principu svako živo biće zaslužuje. Niko nije kreten, debil, glupan i sl. Ok, čak i ako jeste (nije da nema takvih) da li ste baš VI ta mjerodavna osoba koja će mu to reći? Imate neki certifikat koji vam daje za pravo da ljudima saopštavate tu nesrećnu činjenicu?

Dakle, prva stvar je da kritiku upućujete za postupke koje je osoba poduzela. Druga stvar su opet – argumenti. Zašto govorite to što govorite? Ako je to vaše mišljenje na osnovu čega ste ga donijeli?
Obrazložite!
Pojasnite!
Predložite rješenje?

Samo tako će ljudi saslušati ono što govorite. Možda neće prihvatiti to što im govorite ali će vas čuti. I neće pomisliti da ih mrzite.

13 comments

  1. Tesko je nekome uputiti kritiku, a da znas da ce je ta osoba prihvatiti kao dobronamjernu. Kao konzument ili korisnik bilo kakvih usluga mogu pokusati da sugerisem da se stvari koje s moje tacke gledista nisu u redu, promijene.
    Primjer: Nije mi logicno da se u zenickoj Areni prilikom odrzavanja sportskih manifestacija ili koncerata pusi, iako je to zabranjeno. Cuvari reda ni mukajet. Napises im dobronamjernu kritiku, oni te ignorisu kao zrak… Kao konzument mozes samo slegnuti ramenima pa opet otici ili se drzati principa i ne ici tamo. Ako takvu kritiku, ma koliko bila dobronamjerna procita pusac poput mog muza, stisnuce zube i odmahnuti glavom sav sretan da postoji ono “to delete a word” :) I ujeo vuk magarca.
    U drugim krugovima je tesko na drugi nacin. Prvo, postavlja se pitanje kompetencije. Kome ja mogu uputiti kritiku? Mislim da sam mjerodavna samo u vlastoj kuci ( a i to sve manje :) ), ali to obrazlozim onim starinskim: Ljuti se koliko hoces, ali to je moja duznost i ja ti moram reci. S kritikama prema drugim osobama u mom okruzenju sam jako pazljiva… Prvo: obicno nemam rjesenje, a drugo: ne nalazim se u njihovoj kozi.
    U pravu si da se prema svakoj osobi na ovom svijetu moramo odnositi sa postovanjem i  ja to sa sigurnoscu cinim. Prestajem onog momenta kad ta druga osoba ne ukazuje postovanje prema meni i kad mi se obrati sa nekim nadobudnim stavom. Certifikat da ga u svom svijetu svrstam upravo u jednu od nabrojanih kategorija “kretena, debila i glupana” izdam sama sebi :). Pa, jbg i tom drugom ga nije opstina izdala!
    Sve bi to bilo lijepo i krasno da mi nismo mi… nama ne trebaju kritike, ni dobronamjerne, ni konstruktivne, ni pozitivne, ni negativne… Sto ce nam kritike, mi imamo ogovaranje, a to uvijek pali.
     

  2. nas su u skoli (visa skola u inostranstvu) ucili posebne tehnike davanje kritike. Dosta materijala na ovu temu se moze naci i na Internetu.
    Nije lako dati kritiku pogotovo bliznjima (partner-djeca) priznajem, ali davanjem primjera(razloga) radi cega se ljutis dosta se toga moze sprijeciti (bolje spreijeciti,nego ljeciti..). Pored toga i  djelimicno preuzimanje greske  na sebe, npr.”..da sam ti kojim slucajem detaljnije objasnio mozda nebi nepotrebno zakasnio/la ..” moze pomoci.
    Znam da je ´losa´ komunikacija (miscommunication) najveci razlog nesupjelih (IT)projekata

  3. Kritika je jedan od oblika komunikacije.
    “Flatter me, and I may not believe you. Criticize me, and I may not like you. Ignore me, and I may not forgive you. Encourage me, and I will not forget you. Love me, and I may be forced to love you.”  William Arthur Ward
    Valja l’ ova? :)

  4. Lepo, lepo, lepo. Boldirano baš sve što treba. :D Možda je naš narod navikao da je kritika negativna, jer postoji i pohvala kao pojam, ali argumentovana kritika je svakako pozitivna. I konstruktivna. Ja uvek prihvatam “silu argumenata”, ali ne i “argument sile”. ;)

  5. Posebna je veština (talenat?) uputiti nekome kritiku a da toga uopšte ne bude svestan. Navesti nekoga da sam dodje do nekog zaključka je uvek mnogo bolje nego mu to (makar da je očigledna istina) naturati.  Ja imam jedan “patent” na tu temu kada se radi o ljudima na koje mogu da utičem: postavim im nekoliko pitanja, polako “navodeći vodu na svoju vodenicu” da bi sve završio pitanjem: “Šta ti misliš kako bi to mogli najlakše popraviti?” Odgovor na to pitanje je obično ono što bih toj osobi imao da zamerim, a njen “predlog za poboljšanje” se uvek (makar i simbolično) nagradjuje. I svi srećni i zadovoljni…

  6. @all: Kako sam bila u gužvi nisam stigla svima pojedinačno odgovarati. Zato ovako kolektivna zahvala svima na ovako lijepim i brojnim komentarima. Stvarno sam ponosna na svoje čitaoce :)

  7. Jedno je Sulejman Bugari kada je pričao o kritici rekao: “Morate izgraditi fond ljubavi, da bi vaša kritika bila primljena.” Slažem se sa njim, mora postojati osnov, a to je u najboljem slučaju ljubav, potom povjerenje ili poštovanje. Čak sam bio svjedok scena kada ljudi kažu “ja želim kritiku” i kada im se kažu 2-3 stvari, odnos se skroz pokvari. Dakle nije svako spreman primiti kritiku, iako je ubjeđen da jeste. Stoga ipak treba biti jako pažljiv i dobro probrati riječi.

    ps. savjetuje se kada se daje kritika da sjedi na istom levelu tj. visini kao druga osoba, a ne da kritičar stoji ili sjedi na višoj stolici, dok je kritikovani “ispod”.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X