Autor: Hana Kazazović
Ima kod nas ona izreka koja kaže “Kad ti ide dobro, stavi kamenčić u cipelu da te bar on žulja”. Jer prosto, ovdje te uče da nije normalno da ti bude dobro i treniraju te da iza svakog ćoška očekuješ probleme.
Sve češće slušam i o tome kako je jedini način života ovdje “napraviti svoj mali mikrosvijet i u njemu urediti sve po svojoj želji”. Svijet koji bi nas trebao zaštititi od svih ludila kojima smo okruženi a na koje ne možemo uticati.
Ne znam ko od vas uspijeva u tome, ali ja teško. Moj mali mikrosvijet funkcioniše samo ako sam u svoja 4 zida a nemam internet. U svakoj drugoj situaciji imam kontakt sa svim što se oko mene dešava, imam uvid u probleme kojima smo poklopljeni i prosto mi ne treba onaj kamenčić čak i kad naiđe period u kojem eto, mene ništa ne žulja.
Žuljanje broj 1
Situacija od juče. Išla sam do hotela Internacional u Zenici da budem gošća u N1 emisiji “Dan uživo”. Ekipa došla u Zenicu, zbog utakmice, pa me zvali da budem jedna od gošći.
Krenem na vrijeme da bih se provukla do hotela koji se nalazi odmah uz stadion i sve je okruženo policijom. Pitam policajce, upute me kako da prođem, dođem u hotel.
Terasa je na vrhu, ja imam fobiju od liftova i inače se ne snalazim u tom hotelu koji jedva radi. Priđem gospodinu koji radi za šankom da pitam kako ću do gore, a on umjesto da mi samo objasni ili me pošalje do lifta, ostavi sve na par minuta i odvede me liftom za osoblje do vrha. Jer onaj drugi ne ide na 7. sprat a i nije pouzdan. A i rekla sam mu da ne volim liftove.
U tih par minuta saznam da im i dalje nije uvezan staž od 16 godina, da protesti koje su održali početkom godine nisu ništa promijenili, da nemaju sa čim raditi i da realno – ovaj hotel i njihovo preduzeće zbog svega u situacijama kao što je utakmica reprezentacije gubi ogromne pare.
Jer – hotel na takvoj poziciji, odmah pored stadiona, u centru grada, sa baštom koja ima najljepši pogled na grad – radio bi kao blesav, samo da ima sa čim raditi i da je to nekom u interesu.
Jedino što kontam je da neko hoće da za male pare dobije čitavo bogatstvo i da se sa tim ciljem ovakve stvari ne rješavaju.
Ono što meni ostaje kao utisak dana, mjeseca ili čak i dužeg perioda je ljubaznost za 5 zvjezdica.
I boli me i žulja to što ljudi poput ovog gospodina nemaju više gostiju, da imaju priliku raditi ono što najbolje znaju da rade.
Žuljanje broj 2
Nekad se zezamo kako ćemo mi, kad dođemo do penzije, jesti u narodnoj kuhinji jer ni penziju nećemo imati – zbog malo godina staža, neuplaćenih doprinosa iz nekih firmi od prije i sl. Kažem zezamo, jer ja već odavno ne razmišljam o budućnosti, zauzeta valjda preživljavanjem u sadašnjosti.
A i kako da mislim o PIO fondu, kad eto, imam primjere penzionera koji imaju penziju i nemaju od nje ništa. 340 KM, penzionerka koja za lijekove da više od pola. Koja preživljava zahvaljujući djetetu koje joj pomaže, šalje i plaća ostatak i koja se zbog svega toga jede i nervira i moli Boga da je uzme – da nije na teretu kad sama sebe ne može izdržavati.
Ja znam takvih nekoliko. U stvari lažem. Prava je istina da ne znam lično penzionera ili penzionerku koja sama može sebe izdržavati od penzije, samo od onog što dobije nakon odrađenog radnog staža i ostavljenih godina i godina na radnom mjestu. Znam da ima i takvih, ljudi sa većim penzijama, ali eto, nekako ih nemam u okruženju.
I žulja me to. Kad pomislim na to kakav je osjećaj moliti Boga da te uzme što prije, da nisi nekom na teretu, stvori mi se neka rupa u stomaku i onda ne mogu da udahnem do kraja. Zacrni mi se pred očima i jedina stvar koja me više plaši u tom trenutku je ta što više nemam snage ni glasa da vrištim ili plačem. Umjesto toga samo ćutim i muka mi.
