Smetovi kod Zenice – kad poželite pobjeći iz grada i uživati u čistom zraku i lijepoj prirodi

U šetnji po Kozari sam razmišljala, a o tome sam pisala i u tekstu Mini reportaža, odnosno #hodajsamnom po Kozari, kako to očito i nije pretjerano visoka planina. Google mi je kasnije otkrio da njeni vrhovi ne prelaze 1000 m.n.v, a ja sam se odmah sjetila Smetova, planine pored Zenice. I pomislih kako, vjerovatno zbog toga što su mi odmah tu, na dohvat ruke, nikad Smetove nisam posmatrala na taj način, mada je i njihova visina otprilike tolika. A možda je u pitanju i ona glupa ljudska osobina da nam uvijek zanimljvije izgleda nešto što nam baš i nije tako blizu.

A Smetovi su Zeničanima blizu – samo je 8 kilometara od skretanja za njih kod bolnice. Mnogo puta smo kao djeca, sa školom, pješke išli do vrha. Mnogi to i danas rade i dijelom im zavidim, dok kod sebe lično ne mogu pronaći neko pametno opravdanje što sam prestala sa tim. Godine, kondicija, nedostatak vremena, društva? Da, izgovori za ljenost ili šta već, najmanje bitno.

Do Smetova iz Zenice ne postoji prevoz, osim kad ga opština organizuje zimi zbog zagađenosti zraka u Zenici. Kako ta razlika izgleda zimi možete vidjeti na fotografiji ispod koju sam napravila ove zime, u decembru 2013 godine.

Sa mamom i tatom sam te nedjelje autom otišla do gore jer je Zenica bila u magli već danima i zaboravila sam kako izgleda sunce. A ljudi su postavljali fotografije sa Smetova i gore je bilo sunčano. Dok smo se tad vozili autom prema vrhu kroz gustu maglu, bila sam sigurna da smo promašili dan i da je vjerovatno oblačno. Međutim, kad se negdje pri vrhu magla počela razilaziti i kad nas je zabljesnulo sunce, skoro počeh plakati od sreće. Mnogo Zeničana iz istog razloga zimi bježi iz grada na Smetove, a sam povratak u grad, nakon nekoliko sati mi je nešto najtužnije što sam doživjela.

Prošle subote sam imala priliku ponovo otići gore i uživati u suncu. Činjenica, i u gradu je bilo sunčano, tako da nije to bio razlog zbog kojeg smo išli, nego čisto želja za šetnjom u prirodi.

Fotografija u nastavku je slikana sa istog mjesta kao ova gore, zimska. Ima razlike, zar ne?

Na Smetovima postoji objekat preduzeća Salčinović, smješten odmah pored velikog parkinga u kojem možete sjesti, odmoriti, pojesti ili popiti nešto. Pored je teren za mali fudbal i košarku, te dječije igralište. Mislim da ima i par soba na raspolaganju za one koji žele prenoćiti. Na zenica360.ba ima i prikaz kako to sve izgleda – Salčinović – Smetovi.

Smetovi – mjesto za šetnju i odmor

Na Smetovima takođe postoji planinarski dom koji takođe nudi smještaj. Od parkinga do spomenika je asfaltirana staza, ali osim njom možete hodati i travom kuda god poželite. Ima tu i nekoliko “gljiva” za izletnike – klupe sa nadstrešnicom.

Mi smo samo hodali i uživali u prirodi i jesenjim bojama.

Kod spomenika smo malo odmorili posmatrajući Zenicu. Činjenica, dan je bio lijep ali se Zenica gubila u laganoj izmaglici koju uopšte ne primijetite kad ste u gradu.

Jedan tvit koji dobih nakon što sam postavila fotografiju sa spomenikom opisuje ono kako mi u Zenici njega inače vidimo iz grada.

@cyberbosanka Po sunčanom danu je tako blještao, kao bela zvezda navrh Smetova. :)

— begečka nana (@begeckanana) November 1, 2014

Jesen je, kad je sunčana, meni vizuelno najljepše godišnje doba. Mogla bih satima samo posmatrati boje oko sebe i to sam uglavnom i radila. Ima Balašević onaj prelijepi stih koji kaže:

Tek u jesen otkriju se boje krošanja, sve su slične u leto zeleno…

Smetovi su lijepi u svako godišnje doba. Uvijek su dobri za šetnje u prirodi i uživanje u čistom vazduhu. Mene je oduševio čiko koji je sam pješke došao do gore, a po mojoj procjeni ima sigurno više od 70 godina. Vidi se na ovoj fotografiji, sa svojim rancem na leđima dok lagano korača i uživa u okolini. Nije bio sam, sreli smo još nekoliko njih, starijih, pa sam zbog njih ponovo morala obaviti jedan ozbiljan razgovor sa Hanom lično.

Smetovi – omiljeno izletište Zeničana

Smetovi su i najčešće izletište Zeničana. Čak i ovog prvog novembra, kad smo mi šetali, je bilo tu nekoliko porodica koje su izabrale roštilj u prirodi za svoj subotnji ručak. Uvijek mi je lijepo vidjeti takve prizore.

Nekad je bio plan da se do Smetova iz grada napravi žičara. To bi zaista bilo nešto fenomenalno jer bi omogućilo svima da za vrlo kratko vrijeme odu gore i udahnu koju litru čistog zraka. Ko zna, možda se to nekad i ostvari?

Za sada često čujem da gore fali još nekih sadržaja, jer ljudi kad dođu gore nemaju šta raditi osim hodati. Priznajem da sam razmišljala o tome i sama i uvijek mi se nametne pitanje – A kakvih sadržaja? Šta bi se to još moglo raditi na planini osim hodati i uživati u prirodi? Nisam, nažalost, posjećivala ostale planine pa ne znam kakva je situacija na njima i šta je tamo ljudima na raspolaganju. Osim kad imate hotele sa svim onim što jedan hotel može ponuditi svojim gostima.

U svakom slučaju, za ugodne šetnje u prirodi i za brzinski bijeg iz grada su savršeni. Ponavljam to sebi po ko zna koji put u glavi praveći planove za malo češće odlaske gore.

 — —