Autor: Hana Kazazović

Ne znam kako da vam kažem, ali sve češće imam osjećaj da smo mi stvari okrenuli potpuno naopako i da na pogrešan način pokušavamo popraviti ono što ne valja. Gledam reakcije ljudi oko sebe na sve što nam smeta i onda gledam čime se sve oduševljavamo i šta veličamo, i zaključak je upravo taj – sve radimo naopako i pogrešno.

Evo samo nekoliko primjera…

1. Javne proslave Nove godine

Organizuju ih gradovi, neki skromnije i uz angažovanje pojedinaca poput na primjer moje Zenice, a neki u bogatijem obliku uz učešće velikih zvijezda i angažovanje grada i novca građana. Pojedini gradovi se odriču takvih proslava u korist liječenja djece (poput Kaknja) i sve češće vidim peticije / zahtjeve / pozive da se to uradi u svim gradovima. Da se ukinu gradske proslave i da se tim novcem liječe bolesni.

Prva sam pozdravila odluku administracije grada Kaknja koja je u dogovoru sa građanima novac namijenjen proslavi usmjerila za liječenje dječaka. Ali realno – da li je normalno i potrebno da to naprave svi gradovi?

Nije.

Jer time ukidamo priliku za proslavu onim građanima koji neće otići u neki restoran ili hotel, u neku drugu državu, skupo skijalište i sl. Ukidamo najjeftiniju priliku za proslavu građanima koji će eventualno skuckati pare za kakav kolač, neko piće kod kuće i eventualno rusku salatu, i koji će onda izaći i 2-3 sata provesti cupkajući uz svoje sugrađane na trgu.

Žao mi je svih oboljelih i da mogu ovog momenta bih svima omogućila liječenje, ali čak i da se svi gradovi odreknu slavlja i sve pare usmjere tamo sumnjam da bi to bilo moguće.

A tu dolazimo do sljedećeg problema

2. Liječenje sadakom

Meni je puna kapa toga i kad god vidim kutiju za skupljanje novca, poziv za uplatu pomoći, derala bih se od muke iz sveg glasa. Zašto? Zato što imamo taj fond za zdravstvo u koji pare idu i imamo to neko zdravstvo, neke bolnice i sva ostala čuda i opet ćorak.

Negdje nešto radimo pogrešno, ili mi se samo čini?

Nije normalno da djecu i odrasle liječimo sadakom, skupljanjem para i slanjem u bolnice u inostranstvu. Nije normalno ako već imamo bolnice, medicinske fakultete i ako izdvajamo novac za to. Dugoročno nije održivo i nema šanse da svi na taj način dobiju šansu za ozdravljenje.

Nema šanse, jer se već odavno dešava da se skupe pare samo za neke, za one koji imaju veći krug prijatelja, za one koji su nekako najvidljiviji, za one koji uspiju da se probiju do javnosti.

Šansu za ozdravljenje moraju imati svi jednako!

Umjesto da se opet obični narod organizuje, skuplja pare, otkida od svojih usta da bi prijatelju i poznaniku pomogao u liječenju djeteta, morali bismo naći način da se sistemski riješi taj problem. Ne znam kako, ali kad pogledate samo budžete gradova i na šta se sve i koliko troši novca – činjenica je da pare postoje, samo su pogrešno raspoređene.

Nije u redu da se tamo neki tepih u predsjedništvu plaća 12.000 KM, a da ljudi po ulici odvajaju po par KM za liječenje. Nije normalno da se kupuju automobili od 200.000 KM za političare, a da oni koji na nivou porodice imaju primanja manja od 1.000 KM nađu načina da od toga još odvajaju za liječenja!

Pa mene više stid prolaziti pored kutija i oglušivati se o razne apele jer ne mogu odreagovati na svaki! I sigurna sam da se 90% ljudi osjeća isto.

3. Odricanja pojedinih političara

U zadnjih par dana sam pročitala nekoliko ovakvih primjera. Prvo je načelnik jednog gradića u BiH svoju platu uzeo i podijelio onima kojima je najpotrebnija pomoć, te je najavio da će to raditi stalno.

Ljudi su to ispratili sa oduševeljenjem.

Onda je jedan odbornik u Banjaluci pozvao da se i ostali odreknu svojih paušala i da njima pomognu onima kojima je to najpotrebnije.

Sjedila sam dugo i razmišljala o ovakvim vijestima i pred očima mi se ukazala slika one cjediljke koju napunite vodom i ona onda curi na sve strane, a vi sa svojih par prstiju uspijete začepiti nekoliko rupa.

E na to mene ovakve pomoći podsjećaju.

Jer, realno, curimo na sve strane. Budžeti države i gradova su prenapregnuti ali samo zato što se kod nas ne vodi računa o tome koliko šta košta i koliko čiji rad vrijedi. I koliko, realno, imamo obraza da platimo nešto i da li nam je to potrebno.

Na primjer, pročitala sam podatak da „bijeli hljeb“ u jednom entitetu štiti 7 zakona. Da bi se ukinuo, odnosno da bi se političari koji završe svoje mandate skinuli sa grbače građana, treba izmijeniti 7 zakona. Koje, da bi se izmijenili, trebaju izglasati oni.

Povremeno naletim na podatak o trošenjima iz budžeta, o kupovini automobila, tepiha, gradnji trotoara i da ne nabrajam, znate i sami gdje sve curi i šta bi se sve trebalo mijenjati. Mislim da je puno korisnije da odbornici ili vijećnici u čijim rukama je donošenje takvih zakona sjednu i krenu sa mijenjanjem istih, nego što će biti koristi od toga da se odreknu svojih paušala i primanja. Ili, ako već žele uštediti, onda neka ih smanje svima za neki iznos jednako.

Na primjer, dobar i realan potez je napravio načelnik Bihaća koji je smanjio svoju platu sa preko 4.000 KM na 2.000 i nešto. Realan i konkretan potez koji bih voljela vidjeti kod mnogih, ne samo načelnika nego i ministara, pomoćnika i ostalih.

To su prave uštede i onda se taj novac može usmjeriti na liječenja i ostale stvari koje želite odbiti od leđa onima koji imaju najmanje. I to je pošteno.

4. Konsultovanje sa građanima

Kad je bio primjer odluke o proslavi Nove godine u Kaknju u komentarima na Facebooku sam dobila zanimljivo razmišljanje. Kako reče prijateljica – pitaju građane kad je odluka o proslavi na trgu, a ne pitaju o kupovini novog automobila i sličnih stvari koje takođe plaćaju i to puno skuplje iz budžeta.

I to je tako, zar ne? Kad treba građani nečeg da se odreknu, onda ih pitaju. A kad se kupuje nešto što će služiti političarima, onda se to radi tako, bez pitanja.

Pa zato i dobijamo situacije u kojima se ljudima nameće osjećaj krivice jer eto, žele da se provesele na ulici.

Šta je rješenje?

Nažalost, nema čarobnog štapića niti čarobnjaka koji će to sve u 2 poteza popraviti. Rješenje je u nama i na nama i trajaće.

Za početak, sjedite na leđa ljudima koje ste birali i tjerajte ih da rade za vas a ne za sebe. Oni moraju znati da neko prati ono što oni rade i da će im mozak prokljucati zbog toga, a u krajnjem slučaju da će ih koštati glasova na sljedećim izborima.

Uzmite i iščitajte budžete koji se sad usvajaju uglavnom pa vidite gdje se i za šta troši novac i kako. Dostupni su uglavnom svuda online i imate pravo da znate. Ili pitajte vijećnike, odbornike, ljude koje znate i koji su vaši službenici.

Mi to nemamo u glavi, ali je tako – sve te budžetlije su naši službenici. I tek kad naučimo da se prema njima ponašamo tako i kad njih naučimo da zaista to i jesu, da ih mi plaćamo i da ono što rade treba da bude od koristi svima nama zajedno, biće nam bolje i imaćemo normalnije uslove za život.

Ponoviću – nema čarobnog štapića i nema čarobnjaka – samo treba puno raditi. A to znači i razmisliti o stvarima koje nam se serviraju i sagledati ih iz različitih uglova.