Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

Dok sam nedavno pisala tekst o tome koliko često biramo domaće destinacije za odmor, nisam ni znala da ću imati priliku napraviti jedan mini road-trip po BiH, konkretno Krajini. U tri dana sam vidjela Jajce, Medeno Polje, Martin Brod, Ostrožac, Veliku Kladušu, Bihać i Kozaru pa evo nešto utisaka sa tog putovanja uz fotografije koje i vama mogu biti inspiracija.

Na našem putovanju je prva stanica bila Jajce. Spominjala sam već nekoliko puta koliko mi je drag ovaj gradić i uvijek mi je zadovoljstvo posjetiti ga. Ovaj put sam imala još jedan lijep osjećaj – poznatost. Ono kad znate gdje se šta nalazi, gdje popiti kafu, kako se dođe do vodopada i slično. Pa onda imaš vremena da osmotriš i druge sitnice i da se opustiš bez onog pritiska da će ti nešto promaći.

I ovog puta smo bili na tvrđavi. Dok sam sjedila gore na zidinama starim nekoliko vjekova razmišljah o ljudima koji su tu hodali. I o onim koji će poput mene tu sjediti nekad u budućnosti. Nigdje mi osjećaj prolaznosti vremena nije jači nego na ovakvim mjestima. Pomislih koliko su besmislene brige koje me muče i nerviranja o svakodnevnici koja će nestati uskoro i koje se niko neće sjećati.

I naravno, vodopad u Jajcu je nešto što se ne propušta – Pliva i Vrbas u najljepšem zagrljaju.

Ako krenete od Jajca prema Martin Brodu, put vas vodi pored Bosanskog Petrovca. Malo gdje je priroda tako lijepa kao u ovom dijelu BiH. Medeno Polje ne nosi džaba ovaj naziv, mislila sam u sebi. Zaista je predivno.

A onda prema Martin Brodu preko Oštrelja. Tu je tokom Drugog svjetskog rata Tito boravio u vozu koji je sačuvan i proglašen nacionalnim spomenikom. Mi nismo imali vremena da stanemo i vidimo ga, ali neki drugi put nadam se hoćemo.

Martin Brod krasi takođe predivan vodopad. Tu se Unac ulijeva u Unu, a zelenilo vas opije i ne možete odvojiti oči od njega. Ime Martin Brod je, kaže legenda, mjesto dobilo po djevojci Marti koja se tu utopila. Roditelji su joj branili vezu sa momkom, pa je ona krenula njemu preko “broda” (tako se zvao taj prelaz) i okliznula se na sedru. Od kako sam čula tu legendu u dilemi sam da li korigovati naglasak kod izgovora ovog mjesta.

Put od Martin Broda kroz Nacionalni park Una je trenutno dijelom u radovima pa je malo nezgodno za voziti, mada zbog sporije vožnje možete uživati u pogledu. Prolazi se kroz Kulen Vakuf koji ima na vrhu predivnu tvrđavu (dodaje na spisak za posjetiti nekad).

Sljedeća stanica nam je bila Stari grad Ostrožac. I ovdje sam ponovo pa mogu lagano uživati i posmatrati skulpture koje tu stoje decenijama. Teta grabi slamu i priča mi kako je noć prije tu bila modna revija. Fenomenalna lokacija za takvo dešavanje, prođe mi kroz glavu. I zaista, jedva čekam da se ova lokacija malo bolje sredi i dvorac obnovi jer je predivan i šteta da propada. Skulptura ispred dvorca je dobila glavu tako da mi je i to pokazatelj da sve ide u tom pravcu.

Sljedeća stanica je Velika Kladuša i posjeta njihovom starom gradu. Iz osmanskog je perioda, smješten na lokaciji sa koje se pruža predivan pogled na okolinu.

Pri ulasku u Bihać idemo do Memorijalnog parka Garavice. Fascinantan spomenik za koji nisam znala ranije. Autor je Bogdan Bogdanović, arhitekta koji je radio i Partizansko groblje u Mostaru i spomenik u Jasenovcu. Divila sam se tom njegovom uratku koji je neobičan i dominira poljanom podsjećajući na neku našu verziju Stonehengea.

U Bihaću smo se zadržali kratko pa smo osim Une u gradu uspjeli vidjeti i Fethija džamiju, Turbe i Kapetanovu kulu. Dok sam gledala patke na Uni opet se sjetih naših patki na Bosni i pomislih kako one o Uni razmišljaju kao što mi mislimo o Švicarskoj. Zamišljam kako neka patka ovdje govori “Znaš, kono, čula sam da ima rijeka, bistra kao suza, a ne ovako bagava kao ova naša”. Nepravda…

Od Bihaća kanjonom Une prema Prijedoru i Kozari. Pitom kraj, prelijep. A Kozara i Mrakovica, spomenik koji ponovo obilazim i koji me svaki put ostavi bez daha. Autor je Dušan Džamonja, a mi u Zenici imamo i njegovu željeznu zavjesu kod pozorišta. Osjećam neku bliskost zbog toga, nešto u fazonu «poznajem autora» jer decenijama gledam njegovo djelo. Da li je to normalan osjećaj, pitam se?

Kući preko Banjaluke i Doboja. Tražimo autoput ali ga nalazimo tek par kilometara dalje. Brat kaže da mu se to redovno dešava – nikako da nauči kako iz Banjaluke odmah ući na njega. Ne pomaže Google Maps, nema ucrtano još. Zastoj kod Vranduka izbjegnemo obilaznicom koja je super kad je ovako toplo i dan, a na samu pomisao na gore uslove, noć, kišu ili snijeg protrnuh.

 Put od cca 900 km u tri dana, nije bilo ni tako naporno kako možda zvuči.

Na kraju, nešto kao zaključak

Imamo veliki potencijal za turizam koji neće sam od sebe da se razvija. Smeća ima na sve strane i to je odvratno. Manje ga je na mjestima poput Nacionalnog parka Kozara koji se održava ili u Jajcu na tvrđavi ili oko vodopada. Međutim, svuda ostalo je haos. Ništa ne čuvamo.

I drugo – odnos ljudi prema plaćanju ulaza u tvrđave, spomenike i nacionalne parkove je očajan. Pričala mi je teta u Ostrožcu kako mnogi neće da plate 2 KM jer im je puno i samo prođu. Neće se čovjek tući sa njima, logično. To su stvari koje se trebaju rješavati i stvari koje su svuda u svijetu normalne.

Mi smo predivna zemlja u kojoj 95% ljudi hoće bolji život, a kad im samo kažeš da smeće ne bacaju kroz prozor i na ulicu nego odnesu do kante, onda ti spomenu cijelu familiju i možeš dobiti batine. I ne može tako, nećemo korak naprijed napraviti nikad dok ne počne svako od sebe praviti promjene i ponašati se onako kako bi se ponašali da živimo u toj Švicarskoj.