Autorica: Hana Kazazović

Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:

Ponekad tako hodam gradom i puhne lagani vjetrić, pa mi se za momenat učini da sam na moru. Bude lijepo taj jedan tren, a onda me obično nešto vrati u stvarnost.

Jutros je to bio lik na biciklu, sa svojih preko 70 godina. Zaustavi me da me pita nešto. Kontam, treba mu pomoć, stariji je – iz poštovanja uvijek gledam da pomognem ako znam i mogu.

A onda on poče:

– Imaš li vremena? Žuriš li?

U momentu ne skontah šta pita pa ponovih

– Kako vam mogu pomoći, šta trebate?

A on opet:

– A gdje ideš? Zašto žuriš tako?

I tu se okrenem shvativši da njemu samo treba žrtva koju bi maltretirao ili joj dosađivao. A on onda krenu uporedo sa mnom vozeći bicikl nastavivši:

– A što si takva? Jesi li slobodna žena?

Ubrzavajući korak procijedim “Pustite me na miru”.

Na momenat sam bila u iskušenju da ga gurnem sa bicikla, a onda ugledah taksiste 20-ak metara ispred pa požurih prema njima. Plan mi je bio da njih zamolim da me riješe budale.

Valjda je shvatio nešto od mojih namjera pa on ubrza biciklom i odveze se dalje. Pretpostavljam da će naći neku novu žrtvu.

Deset sati ujutro, vedar dan, ljudi na ulicama. Ne bi čovjek očekivao da ga budala spopadne u to doba. Niti bi očekivao da budala dođe u izdanju starog dide na biciklu kojem bih se lično obratila za pomoć u nekoj nevolji.

Koračam dalje a muka mi. Bijes mi istovremeno obuzima misli i najradije bih stala da se izvičem na sred ulice.

Dosta što ulicom sama uveče prođem maksimalno do 10 sati – a i to rijetko. Pri tome svako nepoznato lice gledam ispod oka i žurim toliko da u stan uletim zadihana kao da me stvarno neko proganjao. Dosta što sa podozrenjem gledam svaku malo veću skupinu muškaraca kad prolazim pored očekujući i ignorišući dobacivanja – rijetko prođe bez njih.

Ali – ni mentalno, a ni fizički nisam spremna da u 10 ujutro u gradu srećem kretene koji smatraju da imaju pravo zaustavljati me, dobacivati bilo šta ili postavljati pitanja koja nisu njihova stvar. Nemam snage za to, izaziva mi mučninu i strah me.

Da, ne treba generalizovati i budala ima svuda, u svakom obliku i mogu spopasti bilo koga. Sve ja to znam.

Ali znate i vi da je procenat šansi drastično veći kad su u pitanju žene. Posebno kad su same.

Svaka od nas ima slične priče – sa raskrsnica, iz tramvaja ili autobusa, sa bilo koje javne lokacije, da budem precizna. Svima je zajedničko da time što smo ženskog pola privučemo pažnju budale koji te krene ili verbalno ili čak fizički maltretirati ponašajući se kao da je to njegovo pravo.

I ovo je samo mikronski primjer odnosa prema ženama na Balkanu. Istovremeno i jako važan, jer nije jednostavno ići ulicama osjećajući se nesigurno i pazeći da isplaniraš svaki svoj korak tako da neko uvijek zna gdje si i da uvijek možeš brzo reagovati ako se pojavi problem.

Žaliti se ne možeš nikome. I svaka od nas nalazi svoj način da se zaštiti.

Mene su savjetovali da se raspitam kako to kod nas funkcioniše i da nabavim peper sprej, ako postoji mogućnost. Dok razmišljam o tome da to stvarno i uradim pomislih, odnosno zapitah se da li bih ja to znala i bila spremna upotrijebiti? Nisam sigurna u to, moram priznati.

Zato evo sad razmišljam o tome da potražim neki kurs borilačkih vještina – nešto što bi mi pomoglo da naučim da se branim i da steknem samopouzdanje za eventualnu samoodbranu. Još davno mi je to brat preporučio ali sam ja to stavila u stranu kontajući da mi nije neophodno.

Čini se ipak da je to nešto što bismo mi, žene na Balkanu, trebale učiti zajedno sa pisanjem i čitanjem. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog toga da ulicama koračamo sigurnije.

Kako se vi branite u ovakvim situacijama? Šta je ono što biste savjetovali meni, a i drugim ženama – šta činiti i kako se zaštititi od budala danas?