Autor: Hana Kazazović

U dva dana sam bukvalno progutala knjigu od 530 stranica. Dugo mi se nije desilo, iako stalno i puno čitam, da hodam sa knjigom po kući koristeći svaku pauzu da dočitam stranicu, dvije. Čak i u onim pauzama kad se računar ukoči zbog previše zadatih operacija ja sam uzimala u ruke „Semper idem“ gutajući rečenice koje je ispisao Đorđe Lebović.

I evo, par minuta nakon što sam završila sa čitanjem sjedam i pišem utiske, dajući joj čistu peticu. Ma šta, peticu, desetku k’o kuća, žaleći jedino zbog toga što je Đorđa smrt omela u tome da napiše i posljednja 3 planirana odlomka.

Jer, „Semper idem“ je u stvari njegova autobiografija o djetinjstvu. Odnosno, kako su pametniji od mene rekli – hronika jednog djetinjstva.

Ne znam šta mi se u stvari u ovoj knjizi više svidjelo. Možda je to stil pisanja kojim Đorđe opisuje doživljaje iz najranije mladosti, te ljude koji su mu bili bitni. Rođen 1928. godine u jevrejskoj, disfunkcionalnoj porodici (razvedeni roditelji), provodio je djetinjstvo uglavnom kod mame, preko babe i dede do oca, seleći se od Zagreba do Sombora. Vrijeme predratno, ispunjeno dešavanjima o kojima smo slušali i učili, a ovdje imamo priliku čitati iz prve ruke kroz prizmu jednog djeteta.

U knjizi upoznajemo likove koji su bili bitni Đorđu tokom odrastanja. Ne znam ko je zanimljiviji i upečatljiviji, jer je o svima pisao na način da vam se čini kako ih poznajete. I svima je zajedničko jedno – ostao je bez njih u nekim slučajevima prije rata, ili tokom samog rata. Za sve njih Đorđe bira po jednu zvijezdu na nebu, povezujući karakteristike ličnosti sa onim što je specifično za tu zvijezdu.

Kroz njegove priče provejava dječija naivnost, ali i mudrost. Oduvijek je volio čitati i tražiti odgovore na pitanja koja muče svakog. Njegova pitanja koja postavlja starijima su duboka i pametna, a zaključci takvi da ih poželite zapisati i vi, onako kako ih on zapisuje u svoju famoznu „plavu svesku“.

Đorđe govori nekoliko jezika i to mu je, zajedno sa mudrošću koju je imao, pomoglo da preživi Aušvic i Birkenau, te da vrativši se kući nakon rata sazna da je izgubio preko 40 članova svoje porodice – od majke i oca, pa do šire familije.

Knjigu „Semper idem“ je pisao pred kraj života, i fascinantno mi je kako je uspio sačuvati tu dječiju toplinu i naivnost u pisanju, jer često zaista imate utisak da je rečenice koje čitate upravo maloprije napisalo mudro dijete. Semper idem znači „uvijek isto“ i to je natpis koji se nalazi na jednoj kuli u Somboru. Kroz knjigu se često provlači razmišljanje na temu ponavljanja zla i zbog toga što je „zlo uvijek isto“ knjiga nosi ovaj naziv.

Knjiga je jedna od onih koje će vas ugrijati oko srca zbog ljudi i topline koju mnogi nose u sebi, te rastužiti zbog sudbina koje su ih zadesile. Očekivao bi čovjek da nakon takvih nekih dešavanja ljudi postanu pametniji i mudriji, ali evo svi znamo da nisu i da je baš kako je i rečeno – uvijek isto.

Da, moram reći još ovo. Nije mi Djordje Lebović bio poznat prije ove knjige. Nažalost, jer zaslužuje da se za njega zna. Ja sam knjigu izabrala zbog 3 stvari:

1. Volim autobiografska djela

2. Preporuku za knjigu je napisao Teofil Pančić i jako me zainteresovao

3. Možda i presudno – Djordje Lebović je bio glavni scenarista filma “Valter brani Sarajevo”

A ako vas zanima više detalja iz njegovog zanimljivog života, evo link ovdje.

Par citata iz knjige:

Izašao sam na ulicu i krenuo nasumice. Nema pravde, ponavljao sam u sebi, iznova i iznova… Nema pravde, ni ljudske, ni božje… Sve su priče lažne. Istina o svetu u kom neprikosnoveno vlada pravda, sramna je neistina… Tumarao sam besciljno ulicama grada, očajan i kivan (sa dušom kao u palikuće).

*****

Uveče se zavukoh pod jorgan, pokrivši se preko glave. Mogao sam da odahnem: posle silnih gužvi i pometnji, posle neprestane vreve, graje i halabuke, bejah konačno sam i u tišini. Moj očuh je govorio: “Čovek je najjači kad je sam”, a moj otac: “Čovek je najslabiji kad je sam.” Mogao sam da budem siguran da je jedan od njih dvojice u pravu. To veče, u mračnom skrovištu ispod jorgana, došao sam do zaključka da su u pravu i jedan i drugi: u svojoj samoći bio sam i najjači i najslabiji istovremeno.

Knjigu poklanjam, kao i do sada.

Način da osvojite knjigu je pisanje komentara na Facebook stranici, ispod posta. Ukoliko je želite, komentare pišite na post – link ovdje do nedjelje (12.02.2017.) u 12 sati. Ja ću onda random metodom jednog dobitnika izabrati i dobiće ovu knjigu :)

Za sve ostale koje zanima knjiga – Lagunine knjige se mogu kupiti u knjižarama Kultura u Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. Takođe, knjige mogu da se kupe i preko sajtova www.laguna.rs iwww.delfi.rs