Autor: Hana Kazazović
U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 55. kojg imate priliku čuti je Arman Bešlija iz Goražda.
Podcast – audio snimak:
Transcript podcasta:
Hana:
Tražeći informacije o zanimljivim ljudima u Goraždu nekoliko puta mi je iskočilo ime Arman Bešlija pa sam imala baš veliku želju da razgovaram sa njim kad dođem u ovaj grad. Imala sam sreću pa sam uspjela stupiti u kontakt sa njim i imao je vremena da se vidimo. Kad sam se, kao i svaki put prilikom ovakvih susreta, pitala kako ću prepoznati osobu sa kojom se trebam vidjeti a pri tom je ne znam osim sa profilne slike na Facebooku, ljudi koji ga znaju su mi rekli – lako ćeš ga prepoznati, ima bradu i ne skida osmjeh sa lica.
I stvarno je tako. Arman ima tu specifičnu pozitivnu energiju i čak i kad priča o problemima oni djeluju vrlo lako rješivi.
Pričao mi je o Kulturnom udruženju mladih i o Teatru mladih Goražde koji je jedna od najuspješnijih sekcija ovog udruženja. Postoji od 2012. i do sad su imali 9 premijera, a predstave su često reprizirali. Trenutno je aktuelna predstava “Posljednji nezaposleni 2” i prema onom što mi je ispričao, a i reakcijama onih koji su je gledali, djeluje kao veoma zanimljiv uradak. Osim Teatra mladih jedna od aktivnosti im je i Rock škola. Armanovo razmišljanje i stavovi su mi stvarno bili jako zanimljivi i vjerujem da će mnogima ovaj razgovor biti jednako inspirativan kao što je bio i meni.
Arman Bešlija:
Gledali smo da to bude baš društveno angažovan teatar. Gledamo da razrađujemo teme koje se tiču problema u zajednici. Uvijek se okupimo, pričamo o tome šta ćemo raditi i onda kroz neku improvizaciju lagano krećemo u tu cijelu priču svi zajedno i kreiramo predstavu. Cijeli ansambl Teatra mladih upravo su i režija i scenarij i sve.
Koliko vas to ima?
30 je stalno. Zbog toga rijetko i putujemo, zato što je pravo teško platiti autobus. Valja naći sredstva za to. Radimo baš vizualno upečatljive predstave i imamo dosta rekvizita. Evo radili smo “Posljednji nezaposleni 2” i kako ću ja mješalicu ponijeti sa sobom?
Prilično su nam stalno pune sale. Uvijek imamo dobar feeling zato što puno radimo. I ne može da ne dođe ljudi kad ti srce i dušu uložiš u to i kad okupiš baš dosta ljudi i kad se stalno priča po gradu da će nešto, nešto biti i raja se zagrije. I uvijek dođu ljudi i ispoštuju tako da ima budućnost pozorište u gradu. Samo eto treba podržati te mlade koji imaju svoje kreativne načine kako da i privuku ljude i kako da to rade da to nije čisto ono “Daj da ja uzmem pare i da zbrišem”, nego baš ulažemo sve pare u projekte koje prođemo na osnovu Teatra. Kupimo neku opremu za Centar za kulturu – mikseta, reflektor, sve živo, projektor… zato što želimo da ostavimo nešto iza sebe i za sutra neke druge generacije koje će učestvovati u tome.
Rock škola?
Rock škola već godinu i po do dvije postoji. I to smo startali na fazon – eto dobili smo neke prostorije, e hajmo ih sad opremiti. Kako ćemo to da na najbolji način okupimo mlade ljude, da im pokažemo, da malo vježbamo, da malo sviramo i onda kroz koncerte i razne aktivnosti da privučemo pažnju vladajućih i sponzora i da opremimo prostorije.
Znači imali ste nastupe?
Imamo uvijek, ljeti imamo svoj festival “Elza fest” alternativni. Ove godine smo čak uspjeli dovesti i goste iz 5 različitih zemalja – iz Palestine, Tunisa, Njemačke, Belgije i Francuske, tako da smo 10 dana proveli zajedno. Imali smo muzičke radionice, teatarske performanse zajedno tako da svake godine nešto radimo. U zimskom periodu uvijek imamo neke humanitarne koncerte, a u ljetnom periodu učestvujemo na Festivalu prijateljstva, na motorijadama itd.
Dok ste uspjeli okupiti toliko mladih očito da nije baš da su mladi ovdje nezainteresovani?
Stvarno su mladi ljudi zainteresovani, ali to nije institucionalizovano. Dosta je na volonterskoj osnovi. Evo ja, sreća je pa imam posao pa ovo sve radim – završim s poslom u 5, jedem i onda se posvetim ovom i tako moji prijatelji. Ali da nemam posao, da ovo već radim volonterski 5-6 godina, ne znam bi li tu bilo toliko morala. Kad bi ti roditelji svakodnevno govorili ono “Pa šta ti radiš, lijepo je sve to ali moraš startati svoj život i zarađivati svoje pare”. Tako da to zamjeram vladajućim. Svi tapšu po ramenima, uvidjeli su da je to super, korisno, ali niko neće reći “Eh, imamo Centar za kulturu, hajmo oformiti u sklopu njega pozorište i zaposliti 2 osobe koje će to voditi”. Da to bude kontinuitet, da to bude nešto kvalitetno.
Šta je to što tebe tjera da budeš toliko aktivan?
Tjera me – ne volim nepravdu. Ja sam stvarno introvertna osoba, ali sam naučio da budem i da djelujem u okolini ekstrovertno. Kad vidim pasivnost, to u meni probudi neki liderski instinkt, u meni nešto skriveno i onda uvijek kažem “Ma, ja ću”. Uvijek ja ću, kad neće niko – ja ću i onda to “ja ću” bogami mi je omogućilo da imam dobar posao, da imam fleksibilno i radno vrijeme i da sam vezan usko za zajednicu i da mogu dosta raditi u zajednici, da ne ispašta baš taj rad sa mladima u zajednici.
Stvarno preporuka je – radi, brate dragi, ništa ti ne treba biti mrsko. Steći ćeš neke radne navike jer evo, ja se ne bojim sutra za posao. Znam da mi nije mrsko raditi i da ću stalno nešto raditi i da će to uvijek neko prepoznati jer pored onih 100 neradnika uvijek će neko zaposliti i mora zaposliti nekoga ko radi svoj posao.
Pošto si puno sa mladima – mladi žele da odu iz BiH sve više. Je li imaš neki recept kako ih zadržati i jesi ti ikad razmišljao o tome da odeš?
Sto puta sam razmišljao da odem, ali uvijek govorim ovim svojim političarima kad mi počnu nešto kritikovati “Što vi pričate na nas?”, ja uvijek kažem – “Ja sam se vratio. Mogu ja otići, imao sam šansu da odem”. Evo ja sam završio fakultet u Sarajevu i vratio sam se da bih služio ovoj zajednici, da bi služio društvu i da bi ga učinio boljim. Tako da ni to me nije strah jer čista srca sam došao ovdje da radim ispravno, da radim u svom gradu i u svojoj zajednici.
Sto puta sam kažem razmišljao da idem, pogotovo kad dođem u situaciju kad toliko radiš i trudiš se, ne dobijaš platu od njih, a radiš njihov posao. Radiš posao od nekoga ko je postavljen i u opisu posla mu piše da radi sa mladima i da radi sve ovo, a ja to volonterski, njemu dajem platu. I sto puta sam došao u situaciju kad je tako ili nezahvalan ili te otrese i nemaš podršku od njega. Ali eto uvijek kažem – zadržavaju me upravo ovi mladi ljudi. Zato što hoću da ih naučim boljem, da postoji nešto bolje, da razvijemo to kritično razmišljanje, da ne bude sve škola, kuća, kafa. Nego – hajmo popiti kafu u pozorištu zajedno. Da razbijemo te navike, da se tačno zna u koliko treba kafa. Hajmo nešto raditi zajedno. Drže me ljudi, drže me ti mladi i želja da sa njima nešto dobro uradim, da nešto ostave iza sebe.
Samo da se dotaknem i ove predstave “Posljednji nezaposleni” – šta je bila poenta? Ja sam pročitala da ste htjeli da na neki način promijenite sliku o tome da je Goražde grad u kojem nema nezaposlenih?
Pa jeste. Prvi dio, pošto smo 2 dijela uradili, prvi dio “Posljednji nezaposleni” kad smo radili, pročitali smo neki satirični tekst na portalu koji je na satirični način govorio kako nema nezaposlenih. Kako ta jedna osoba, taj jedini nezaposleni prolazi kroz muke – ne želi čovjek da radi. Jednostavno ne želi a smaraju ga sa svih strana, te načelnik hoće, te premijer da ga zaposli, te biznismeni, na taj satiričan način.
Onda smo mi to zato što je baš u tom periodu bio neki val medijskih šupljaka, plaćenih programa i medijskog prostora o tome kako je Goražde ono fakat prosperitetno, ono… Nisu oni rekli nema nezaposlenih, ali to je tako napucano da ono kad ti živiš kao mlada osoba i onda kontaš “Pa kako, ovaj mi jaran nema, ovaj mi jaran nema posla, ovo mi ne valja”, hiljadu nekih stvari… To nas je postaklo, ta laž.
Živimo u nekoj laži. Brate dragi, draže mi je kad nabrojimo sve nedostatke i probleme koje imamo pa da radimo na rješavanju. Lahko je reći – imamo lijepu Drinu, to uvijek. Imamo prirodna bogatstva, to uvijek, ne znaš ništa drugo. Reci – imamo konkretan problem i moramo se uključiti svi da ga rješavamo. Tako da smo na satiričan način u prvom dijelu to pokazali kako su svi pokušavali tog jednog da zaposle i taj jedan nezaposleni – on ode. Ode i kaže “Ja ne mogu ovde, vi mene tjerate da budem nešto što nisam, sa svih strana imam taj pritisak”.
A drugi dio smo pohvatali sve što kruži po gradu, sve što se zna što je na političkoj sceni, a niko ne smije da kaže. Od falsifikovanja diploma ministara do kako pretjerujemo sa nekim investicijama, stranim donatorima iz Turske, te kako se iza zatvorenih vrata ili jednim telefonskim pozivom miču s pozicija ljudi koji su tako dobri i koji rade…
Centar za socijalni rad?
Da, Centar za socijalni rad. Ljudi koji rade super svoj posao, kako se to na kafama, na ručku, evo u istom ovom hotelu u kojem mi sjedimo non-stop oni sjede.
Htio sam ja sa svojim mladima koji rade – oni su imali u jednom trenutku kao strah. Kao “Joj, šta ćemo, mi čuli, ovako, onako”.
Ja im kažem “Nemojte me nervirati. Ako te je strah da kažeš istinu, pa ne treba da živimo ovdje. Hajmo se pokupiti svi, ako te strah da kažeš – nije u redu to što si ukr’o milion maraka, nije u redu što si smak’o čovjeka koji je pomogao 1000 porodica, a za 10 mandata prije njega direktori nisu upola uradili k’o on za 6 mjeseci. Ako se mi bojimo da to govorimo, e onda kupim ja stvari prvi i idem. Budite bolan hrabri! Recite. Budite na pravoj strani historije. Jer ovo sutra kad se sve svede, kad bude ako Bog da prosperitetno, onda će neko spominjati nas kako smo bili na pravoj strani i kako smo se borili protiv nepravde”.
