Home BH priče BH ljudi Školske table su bez priprema zamijenili ekranima

Školske table su bez priprema zamijenili ekranima

0
Školske table su bez priprema zamijenili ekranima
Photo by Ben Mullins on Unsplash

Autorica: Hana Kazazović

Puno ljudi je u ovom vremenu pandemije moralo prilagoditi svoj način života i rada vanrednim uslovima. Nije za to bilo pripreme jer odavno nismo društvo koje se sprema za vanredne situacije. 

Međutim, meni su pažnju najviše privukli prosvjetni radnici. S nevjericom sam gledala kad su stigle naredbe o zaustavljanju nastave u školama i prelasku na online nastavu.

“Online nastava u BiH?! Da, mogu samo zamisliti!” To je prvo što mi je prošlo kroz glavu. 

Znam da je internet široko rasprostranjen u BiH i da puno domaćinstava ima mogućnost pristupiti online sadržajima. U teoriji je to moguće. Ali – kako sve funkcioniše u praksi, posebno kad znam da niko nije učenike i prosvjetne radnike pripremao za ovo? 

Bilo mi je zanimljivo pratiti komentare i utiske roditelja o nastavi. Ispostavilo se da to nekako radi. Djeca uče, nastavnici drže nastavu, snalaze se i očito uspijevaju. Rečeno je da neće biti nadoknađivanja časova i prosto je obavezno da se snađu – nije im ostavljena druga mogućnost.

Odlučila sam da razgovaram s mojim drugarima prosvjetnim radnicima koje znam, da mi oni iz prve ruke kažu kako se snalaze. Svi oni su bili informatički pismeni i samim tim u mogućnosti da se brzo snađu i počnu raditi na daljinu. Ono što je zajedničko svima u BiH je da nisu imali pripremu ni posebna uputstva iz ministarstava i škola, nego im je ostavljeno da biraju način na koji će raditi. 

Upravo to i jeste glavna karakteristika ove nastave – kvalitet zavisi od sposobnosti nastavnika da se prilagodi uslovima i nađe najbolji način da učenicima prenese gradivo. A to zavisi od toga koliko je ko već informatički pismen i koliko je spreman da uči i radi na unapređenju znanja. 

Photo by Patricia Prudente on Unsplash
Anja Krsmanović, ljubiteljica mački i integrala :)

Prvo sam razgovarala s Anjom Krsmanović, ljubiteljicom mački i integrala. Anja predaje matematiku u srednjoj školi i rekla mi je da su u oni uglavnom nastavu organizovali putem Vibera, jer se ispostavilo da je to jedina stvar koju imaju svi učenici. 

Anjin predmet je specifičan i nemoguće je djeci reći “Pogledajte 54. stranicu u knjizi i uradite taj zadatak!” Međutim, ona se snašla i učenicima snima videa u kojima objašnjava postupak, samo što umjesto na tabli piše u svesci. Videa im zatim kači na YouTube da mogu vidjeti kako se radi. 

Prvih par dana je bilo neobično ali su brzo ušli u štos. Neki dan joj je učenica rekla kako je “prepisala sve zadatke s table”, misleći na zadatke sa snimka :D

Iako je stalno snimanje naporno i često poželi da odustane, dovoljno je da učenici kažu kako ne bi ništa skontali bez toga i ona ponovo uzima telefon da snimi novu lekciju.

Anji je drago što su škole u BiH potaknute da krenu s učenjem na daljinu, ali joj nedostaje živi kontakt i interakcija s učenicima. Jedina prednost joj je što ovako može raditi u pidžami :) Ipak, stiker nikad neće moći zamijeniti grleni smijeh, a i nije jednostavno po cijeli dan dobijati poruke na Viber. Ona je prebacila slanje zadaća na e-mail, ali se ispostavilo da djeca mailove ne koriste puno i više vole “direktni” kontakt na Viberu.

Komunicira s učenicima i o temama koje nisu “školske”, pričaju joj o onom što vole, pitaju za savjete o ljubavnim problemima i jednako kao i ona jedva čekaju povratak u školske klupe. 

Irma Antonia Plavčić, nastavnica njemačkog

Sljedeća s kojom sam pričala je Irma Antonia Plavčić, nastavnica njemačkog. U Irminoj školi su organizovali online nastavu dva dana po obustavljanju i prema uputama nadležnog Ministarstva. Niko od nastavnog osoblja ni učenika za to nije bio spreman niti obučen.

Mlađi nastavnici su se lakše snašli i uglavnom su oni bili ti koji su pomogli starijim kolegama da sve pokrenu i uklone bojazni vezane za ovakav način rada. 

Stariji učenici nastavu prate preko Google Classroom, a mlađa djeca kod učiteljica su uvezana preko Viber grupa. Jedna kolegica je organizovala predavanje o Google Classroomu pa su svi koji su imali potrebu mogli  naučiti osnove i zamoliti kolege za pomoć.

Ovakav vid nastave je otkrio da su djeca, iako stalno koriste tehnologiju, u suštini još uvijek dosta informatički nepismena. Mnogi ne znaju prikačiti zadaću na zadatak, što znači da nisu naučili zakačiti obični privitak (attachment). Tu je šansa za nastavnike informatike da ovakve stvari uvedu u svoje programe kad se nastava vrati u škole. 

Irma kaže da je ovaj izazov ujedno i prilika za drugačiji pristup kreiranju nastavnog procesa. Nekoj djeci je ovo zanimljivije i aktivniji su nego u školskim klupama. Lakše ih je zainteresovati online kvizovima, takmičenjima i sličnim stvarima koje se mogu koristiti za ponavljanje gradiva.

Ona za svako odjeljenje ima posebnu “učionicu” na Google Classroom i tako prati koliko ko od učenika radi. 

Bitno je reći da, iako online nastava zvuči kao lakši način, mnogo je napornija. “U učionici je dovoljno učenike pogledati i znati da li je nekome nešto nejasno pa isto ponoviti više puta ili navesti više primjera.”

Ističe kako je ohrabrujuće da su i djeca i roditelji ozbiljno shvatili novonastalu situaciju, znajući da se časovi neće nadoknađivati, pa mnogo savjesnije pristupaju gradivu i zadacima.

I njoj nedostaje živi kontakt s učenicima, da se ismiju dok upisuje čas u dnevnik i da razgovaraju o temama koje nisu isključivo vezane za gradivo. Nedostaje i učenicima i kaže da su joj se iz odjeljenja kojem je razrednica počeli javljati već nakon 7 dana s pitanjima kad će se moći vratiti u školske klupe.

“Nije lako biti prosvjetni radnik. Daleko je to od idile kako mnogi zamišljaju. Nekad si izmoren nakon samo 45 minuta, a nekad i nakon 7 časova sve s pjesmom odradiš. Tvoj dan u mnogome zavisi od učenika, njihovog raspoloženja, situacije u kući i odjeljenju. Koliko god da čas isplaniraš, uvijek se dogodi nešto neočekivano. Ovako je malo više sumorno, koliko god smo u kontaktu s učenicima.”

Amela Brdarević – učiteljica u osnovnoj školi

Amela Brdarević je učiteljica u osnovnoj školi. Njen posao je posebno izazovan jer Amela ove godine ima prvačiće, te oni moraju imati pomoć roditelja kako bi bili u kontaktu s njom.

U radu koristi aplikaciju elektronskog dnevnika ClassDojo i to dosta dobro funkcioniše. Olakšavajuća okolnost je to što je aplikaciju s ovom generacijom počela koristiti s početkom 2. polugodišta, dok još nije bila uvedena online nastava.

Koristila je i u prošloj generaciji s ciljem da nastavu unaprijedi, a posebno da olakša djeci koja nisu bila na časovima zbog bolesti. Roditeljima je slala kratke izvještaje šta se radilo u školi, da budu u toku. I sve to na ličnu inicijativu, jer niko nije davao preporuke za ovakav vid rada. 

Njena želja je da učenicima i roditeljima pokaže da internet nije samo za slušanje muzike ili čitanje portala, nego da je prvenstveno dobro sredstvo za učenje i istraživanje. Ona takođe s učenicima u 4. i 5. razredu radi na tome da nauče otkriti koji sadržaji su istiniti, a koji ne.

Osim ClassDojo koristi još neke aplikacije i alate za učenje na daljinu, poput LearningApps, da im može zadavati zadatke i nastavu učiniti zanimljivijom. Instalirala je i grupu za video pozive Jitsi i tu je bilo najviše dječjih osmjeha jer su se gledali uživo :)

Moram priznati da sam “zavirila” u Amelin razred i pogledala kako to sve izgleda. Ona jedina ima pregled cijelog razreda, a svaki učenik vidi samo njene zadatke i svoj portfolio. 

Uz njenu pomoć su i svi roditelji uspjeli da se uvežu i redovno joj šalju zadaće i snimke čitanja, pjevanja, recitovanja i sl.

Ovakva vrsta nastave je vjerovatno najteža u ovom uzrastu jer su u pitanju šestogodišnjaci. Njima je važno da ih učiteljica pomiluje po glavi dok rade, da im ispravi leđa dok pišu ili pomogne da nauče pravilno držati olovku. 
Kaže da kolege pomažu jedni drugima, razmjenjujući iskustva i savjete. Neki koriste Viber, neki Facebook grupe, sve u skladu s mogućnostima i znanjima. Sama često dijeli svoja iskustva s ClassDojo i pomaže drugima. 

“Ljudi se snalaze kako znaju i umiju. Ja svojima često postavljam vježbice koje se mogu raditi u kući. Tako aktiviram i roditelje jer sada u ovoj situaciji i s roditeljima moramo biti jako pažljivi. Čini mi se da smo im mi, prosvjetni radnici, jedina psihološka pomoć do koje mogu doći.”

Photo by Anita Jankovic on Unsplash
Admir Mustafić – učitelj u osnovnoj školi

Admir Mustafić je učitelj u osnovnoj školi i njegovi učenici su 5. razred.

Nakon zaustavljanja škole, u odluci Ministarstva je pisalo da počnu s konsultativnom nastavom u skladu s mogućnostima – bez uputstava i smjernica. Škole su prepuštene same sebi, a na površinu su isplivale sve tehničke mogućnosti, opremljenost, razvijenost škola i informatička (ne)obučenost nastavnika.

Priča mi kako su polovinom marta održavani vanredni sastanci nastavničkih vijeća bez nekog rezultata. Na njima se čak otkrilo da je u mnogim školama katastrofalna higijenska situacija, ali osim odluka da taj segment treba “podići na viši nivo”, ništa nije poduzeto. Nakon toga su poslati da se radi od kuće, kako se ko snađe.

Jer, kako kaže Admir, vidio je mnoge učionice u kojima su daske umjesto poda, zakovani prozori, s neupotrebljivim tablama i bez utičnica. Da ne pričamo o multimedijalnim sredstvima ili online nastavi. Iz takvog okruženja se trebalo prebaciti na učenje na daljinu, a niko ih nije pitao imaju li internet priključke i svoje vlastite kompjutere.

Sad su svi u kućama i rade s onim što imaju. Najčešće se radi putem Vibera ili Messenger grupa. Smatra da je to neprikladno, ali u nedostatku svega ostalog je bolje nego ništa.

Pošto on ima svoj kompjuter i internet vezu, koristi dostupne aplikacije i alate namijenjene za nastavu. Prije svega to je Google Classroom koji omogućava da nastavnik postavi sadržaje i uputstva za rad, a učenici tome pristupaju putem svojih mobitela ili računara i samostalno rade zadatke i sadržaje prepisuju u svoje radne sveske. 

Google Classroom je praktičan, ali na ovaj način nastavnik ima mnogo više posla za pripremu nastave i pregledanje urađenog.

Za video komunikaciju s učenicima Admir koristi Meeting Zoom aplikaciju, ali isključivo da se vide, razmijene mišljenja i pojasne ako nešto nije jasno. 

Ističe da je sve dobro ako imate sredstva za rad, ali je nemoguće govoriti o iskustvima ovakve nastave posmatrajući iz jednog ugla. Jjedna od posljedica o kojoj niko ne govori je privatnost učenika i nastavnika koja je ovim narušena, ali s obzirom na sve to trenutno nije moguće izbjeći.

 “Ova situacija i ovaj oblik nastave su  otkrili probleme s kojim se srećemo u nastavi i s našim standardom življenja. Samo manji broj učenika ima adekvatan uređaj (tablet ili kompjuter), a većina učenika i nastavnika gotovo jedva da mogu ispuniti minimum.”

Video – Admir i njegov razred

 

Šta reći na kraju? Moj utisak je da online nastava u BiH funkcioniše raznoliko i uspijeva zahvaljujući entuzijazmu i snalažljivosti prije svega prosvjetnih radnika, te učenika i roditelja. 

Nakon odluka ministarstava svi su prepušteni sami sebi, da se snalaze i rade s onim što imaju. 

Vidjela sam da su se mnoge firme i udruženja angažovali da pomognu, od toga da omoguće internet priključke djeci koja ih nemaju, do nabavke uređaja pomoću kojih će pratiti nastavu. 

Neka djeca koriste mobitele roditelja pa imaju problem ako oni moraju negdje otići. Da ne pričam o tome koliko je teško pratiti bilo šta na tako malom ekranu.

U videu koji sam vam zakačila imate Admira i njegov razred na Zoom sastanku. On ih tako povremeno okupi i snimio je video da pokaže kako to izgleda. Ni on nema kameru na kompjuteru pa improvizuje i snalazi se da bi sve uradio na najbolji način za učenike.  

A to je glavna karakteristika svega – improvizacija vođena željom da se posao uradi što je bolje moguće. Jer ljubav prema poslu i učenicima je nešto što je vrlo lako prepoznati u njihovim pričama. Ona nadoknađuje sve ono što nemaju, a posebno podršku institucija. 

Ako ova djeca iz svega izađu bez zaostataka, a ja vjerujem da hoće, onda je to samo zahvaljujući ovakvim ljudima. Jer nije lako stalno biti dostupan i raditi od kuće kao nastavnik. Ne treba zaboraviti da oni imaju i svoje porodice i lične obaveze. Satima sjede da bi spremili nastavu i da bi sve funkcionisalo. 

A učenici? Zatvoreni u kućama, bez mogućnosti pauze i izlazaka na igru? Nije se lako koncentrisati ni njima, a nije lako ni roditeljima, bez obzira na uzrast djece. 

Zbog svega toga ponoviću – ovo su heroji i ljudi kojima bismo trebali aplaudirati. A kad sve prođe red bi bio uložiti malo više sredstava da im se obezbijede bolji uslovi za rad. I da se uvede obuka i standardizacija koja će olakšati eventualne buduće online nastave. 

Jer ulaganje u školstvo je u stvari ulaganje u budućnost svih nas. Ako nam do toga nije stalo, onda stvarno nismo ni za šta.



LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.