Autor: Hana Kazazović

Čitam knjigu u kojoj me pitaju koja mi je bila omiljena igra u djetinjstvu. I evo dva dana zapinjem sa sjećanjima, gnjavim mamu i tatu da se sjete, pokušavam dozvati u misli sebe kao dijete ide mi iznenađujuće teško.

Lako se sjetim sebe polegnute preko ogromnog Oslobođenja. Sjetim se i bajki, knjige 1000 zašto 1000 zato, Politikinog Zabavnika petkom i moje opsjednutosti slovima i pričama. Sjećam se i da sam igrala lastike i škole, skupljala salvete i razglednice, crtala… ali ništa od svega toga nije posebno dominantno niti mi je ostalo u pamćenju kao omiljeno. Prosto smo se tako igrali.

Razmišljam, jesam li ja oduvijek bila tako ozbiljna, okrenuta istraživanju i drugim svjetovima?

Onda se sjetim kad me mama pitala: «A je li, Hana, kad baki dođu komšinice na kafu, ti odeš napolje da se igraš?»

A ja joj odgovorila: «Ne odem, ja sjednem sa njima i sve slušam šta pričaju»

I da, sjećam se da sam dosta vremena provodila slušajući priče starijih. Možda zato što sam bila sama, odnosno čuvala me baka Kata i nisam imala puno djece u komšiluku za igru. Ne znam šta je sad tu uzrok a šta posljedica, da li sam možda karakterom uvijek bila sklona ozbiljnosti ili su me okolnosti gurnule u tom pravcu? Ali se sjećam da sam i mamu i njene kafe sa prijateljicama često slušala.

«Bolje dobar razvod nego loš brak», sjećam se da je jednom rekla u nekom od tih razgovora. Ne znam tačno o čemu se govorilo, ali se sjećam da sam to pokupila i smjestila u svoju dječju glavu kao istinu i pravilo.

Čula sam to još nekoliko puta i formirala mišljenje o tome da je brak nešto u čemu treba da bude ugodno i lijepo, da niko ne trpi i da niko nikog ne maltretira. U nastavku tih priča je mama objašnjavala i to kako nije tačno da vrijedi u lošem braku ostati zbog djece, jer su upravo oni najveće žrtve i najviše ispaštaju kad odnos dvoje ljudi ne valja. Kad se razvedu i dogovore normalne odnose, djeca su na dobitku. Ne slušaju i ne gledaju svađe, a roditelji im se posvete zadovoljni i srećni i neopterećeni pretvaranjem i netrpeljivošći.

Osim toga, sjećam se da je rekla i to, tako i djeca nauče da nije u redu i nije dobro ostajati u odnosu koji ne valja i koji ne funkcioniše.

Ne znam uopšte da li je mama bila svjesna da ja sve slušam. Reći će mi to nakon što pročita ovaj tekst sigurno :D Mislim da nije, znala sam se dobro sakriti ili glumiti da sam zauzeta nečim svojim.

Ne vjerujem ni da bi mislila da je ovakva tema bila primjerena mom uzrastu i ispričana baš na ovakav način.

Ali je meni bila sigurno jedna od najvažnijih lekcija koje sam dobila od nje. Zašto?

Nije bila ispričana meni, nego je to pričala ona u razgovoru sa prijateljicom. Već tad sam znala da postoje stvari koje se pričaju djeci, trudeći se da sve to bude upakovano baš za nas. A nekako je uvijek bilo vjerodostojnije ono što su odrasli pričali jedni drugima. Tako sam ja od mame naučila osnovne lekcije o braku i odnosu među ljudima, bez cenzure. I formirala svoje, koji su me vodili i koji me vode kroz život.

Jednako tako sam u nekom od razgovora pokupila i stav o nasilju. I na tu temu je pričala i vrlo jasno sam znala da niko nema pravo bilo koga udarati ili ga na bilo koji drugi način maltretirati.

Sve to ne bi imalo efekta da uz priču nisam imala i primjer. Gledajući odnos nje i tate znala sam da je ono što priča istina. Evo i danas, 41 godinu traje.

I to je ono što je mene u stvari odredilo, a ujedno je primjer kako se i na koji način vaspitavaju djeca. Jer, da je bilo kad kasnije mama došla sa nekom drugom pričom, ova koju sam čula «prisluškujući» je bila jača. Da sam bilo kad u životu vidjela da ona odstupa od onog što je pričala, vjerovatno bih imala haos u glavi i ne znam kako bi se on kasnije odrazio na mene.

O svemu tome razmišljam kad čitam statistike koje govore o tome da svaka druga žena u životu doživi neki oblik nasilja. Pola tog nasilja bude upravo u braku, mada moram priznati da sam se smrzla kad sam vidjela procente koji govore o tome koliko djece tuče i maltretira svoje roditelje. Ali to je neka druga tema.

Nije ni samo statistika ono što me zaledi. To su komentari koje čujem oko sebe. Komentari poput «Jah, razvela se, nije joj valjao» ili «Trebali su probati sve popraviti zbog djece».

Ili kad sam ono davno gledala predstavu «Biće, biće» i bila zbunjena što se svi smiju, posebno na repliku kad Nada Đurevska svojoj kćerci u predstavi, nakon što se vratila od muža koji je tukao, kaže «Ja mogla trpiti a ti ne? Mene babo nije tukao?»

Smrznem se na to koliko mi ne prepoznajemo problem i koliko nam je normalno da se trpi, da se u braku ostaje i kad on ne valja – zbog djece, komšiluka, jer ne postoji opcija vraćanja roditeljima i porodici… I kad žene osuđujemo. Posebno kad ona nakon godina patnje odluči izaći iz svega, smogne snage i izvuče se, a masa je dočeka sa «Ja to ne bih trpila» ili «Šta je čekala do sad?» i sl.

Ako bih trebala izvući jednu stvar koja me u ovom vremenu najviše nervira i koju bih ukinula to je – osuđivanje. Tako smo laki na osudi, tako lako pljunemo i postavimo se u onaj nadmeni stav «Ja bih / ja to bolje». A čini mi se da svaka religija i svaka mudra knjiga upravo uvijek potenciraju onu «Ne sudi nikome dok u njegovim cipelama ne prođeš ne znam koliko. A ne sudi ni tad».

Zato ovim tekstom želim poručiti 3 stvari:

  1. Ovu maminu mudrost koju živim i koju bih voljela usaditi svim živim bićima koja će možda u životu doći u priliku da stupe u takvu vrstu zajednice – «Bolje dobar razvod nego loš brak»

A loš je svaki u kojem obje osobe (bez obzira na to kojeg su pola), nisu sretne i ispunjene.

  1. Niko nema pravo da vrši nasilje nad vama. I šamar i udarac nisu početak. Oni dolaze na kraju nakon niza pritisaka, trzavica i drugih vrsta nasilja.

Postaviću ovdje na kraju ponovo spisak onog šta sve spada u nasilje. A ako bilo šta od toga proživljavate morate znati da niste same. Postoje i brojevi telefona na koje se možete obratiti i potražiti pomoć. Postoje ljudi u cijeloj BiH koje pružaju svaku vrstu pomoći koja vam je potrebna da izađete iz sranja u kojima se nalazite i da ih ostavite iza sebe. Sve to imate ovdje – http://www.16dana.ba/kako-i-gdje-zatraziti-pomoc/

  1. Pazite šta pričate djeci, a šta prijateljima. I pazite kako živite život u odnosu na ono što pričate. Nikad ne znate koja će lekcija biti baš ona koja će formirati način razmišljanja vašeg djeteta i odrediti mu put kojim će i kako ići u životu.