Autor: Hana Kazazović

Sebi sam dala zadatak da napišem 2 teksta na temu nasilja nad ženama tokom trajanja kampanje «16 dana aktivizma». Bila sam na dvije radionice o izvještavanju o ovim temama i na njima čula puno stvari koje su mene lično potakle da o ovome razmišljam.

Napisala sam već jedan, onaj o tome kako sam prisluškujući mamin razgovor sa prijateljicom pokupila najvažniju lekciju o braku i nasilju uopšte. I razmišljajući o tome kako da napišem drugi jutros zavirim malo dublje da sama sebi odgovorim na pitanje:

«Šta je to što mene najviše žulja kad je u pitanju ova tema?»

Negdje se u tom procesu pojavi i odgovor:

«Najviše me žulja to što je kod nas veća sramota nasilje doživjeti, nego nasilnik biti».

I to je u velikoj mjeri uzrok zbog kojeg mnogi koji nasilje dožive ili doživljavaju isto kriju i ne prijavljuju, nego trpe i sami sebe dodatno opterete, često misleći da je to istina i da su oni na neki način krivi zbog toga što im se dešava.

Ne znam zašto je to tako. Da li smo mi malo poremećeni pa nam je lakše osuditi žrtvu nego priznati da ima onih koji su u stanju nekoga udarati ili ga maltretirati na bilo koji način. Meni se čini da je to malo bolesno i da se na taj način nasilinici ohrabruju i potiču da ne prestanu sa onim što rade.

Jer – ako mi čak ne znamo reći da je to što rade pogrešno, kako ih onda kazniti?

Znam, teško je pričati o nasilju i izdvajati neku posebnu kategoriju na području čija je glavna karakteristika nasilje. I opet moram ponoviti da jeste u statistici najveći broj muževa nasilnika, onih koji nasilje vrše nad ženama. Otprilike pola je takvih prema istraživanju iz 2012. godine. Međutim, ima tu i sinova i kćerki koji nasilje vrše nad roditeljima, i očeva i majki koji nasilje vrše nad svojom djecom.

I razmišljam nešto – imali smo u medijima i takve slučajeve. Razlikovali su se od ostalih po tome što je javnost bez izuzetka osuđivala nasilnike. Išlo se do te mjere da su se predlagala razna zvjerstva za kažnjavanje počinitelja.

Međutim, kad se u medijima pojavi vijest da je silovana žena ili da je muž istukao suprugu – mišljenja su u najmanju ruku podijeljena. Uvijek ima bar pola onih kojima to i nije tako strašno i koji će krivicu probati naći u ženi. I takvih koji osuđuju ženu ili opravdavaju nasilje bude podjednako među pripadnicima oba pola. Naivac bi očekivao da žena pod obavezno stane u zaštitu žene i da je prije svega proba razumjeti.

Opet se pitam – zašto je to tako?

Zašto nemamo problem sa shvatanjem da je nasilnik onaj koji prebije oca, majku ili dijete. Nikad nam ni ne padne na pamet da pomislimo da je možda «otac izazvao idiota» ili da je «majka možda zaslužila batine». O djeci da ne govorim. A kad identičnu vrstu nasilja doživi žena, onda je «zvocala puno, obukla kratku suknju, kud je išla sama u to doba, ko zna šta je ona njemu radila…» I da ne nabrajam.

Meni je, da izvinete, sve to isto. I onaj ko podigne ruku i udari nekog je za mene kreten i idiot neiživljeni kojeg treba kazniti. Osim ako se ta tuča ne dešava u nekom ringu i nije u pitanju sport. To je jedino mjesto na kojem je za mene dozvoljena.

I ne postoji ta vrsta razloga zbog kojeg bih mogla nasilje opravdati. Kako će se neko oblačiti i kuda i kad će ići nekom se može ne sviđati, ali mu to ne daje pravo da bilo koga prstom pipne. Ne postoji to pravo u braku koje dozvoljava maltretiranje partnera, ono po kojem neko može da određuje šta se smije raditi. Kome god se ne sviđa ima brate razvod – neće biti ni prvi ni zadnji kojima se to desilo.

  • Sramota je misliti da imaš pravo nekog udariti.
  • Sramota je misliti da si na bilo koji način bitniji od bilo koga i da ti to daje za pravo da određuješ nekome kako će živjeti ili da ga na to prisiljavaš.
  • Sramota je udariti, a posebno to uraditi više puta.
  • Sramota je nasilje opravdavati i tražiti razloge zbog kojih je u redu što se desilo. Nije u redu. Nikad. I ko god ga opravdava je u stvari nasilnik. Jer ne boli samo fizički udarac. Od njih se nekad lakše oporaviti nego od riječi koje su izrečene.
  • Nije sramota doživjeti nasilje. I nikad nije zasluženo. Ako vam se to desi, nemojte krivicu tražiti u sebi. Nemojte slušati one koji će možda reći da je do vas. Nije, nikad. Oni što vam to govore ne pričaju o vama. Sve što kažu govori o njima i zato ih nemojte slušati.
  • Nije sramota doživjeti nasilje i nemojte se osjećati krivima. Kriv je onaj koji je to nasilje učinio. Uvijek i bez izuzetka.

Tek kad to prihvatimo i shvatimo svi, možemo se nadati nekoj boljoj budućnosti.