Autorica: Hana Kazazović
Razgovor sa Eni možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)
Nedavno sam na nekom portalu vidjela vijest kako se u Sanskom Mostu gradi jedan od najmodernijih azila za pse i ta me priča zainteresovala iz nekoliko razloga. Prvi je taj što volim životinje i znam da je u BiH vrlo malo pozitivnih primjera u kojima vlasti rade svoj posao na kvalitetnom provođenju zakona o njihovoj zaštiti. A drugi je taj što je i ova priča o azilu, odnosno skloništu za napuštene pse u Sanskom Mostu priča koju su pokrenuli entuzijasti, ljudi kojima to nije posao i koji to rade iz čistog entuzijazma i ljubavi.
Znam da mnogi to teško mogu razumjeti jer ljudi kod nas uglavnom ne prihvataju da neko ima drugačiji sistem vrijednosti od njih i ako oni ne bi nešto uradili, teško mogu prihvatiti da ima ljudi koji to rade. Kad postanemo društvo koje će prihvatati različitosti na bilo koji način, od različitosti izbora pa sve do različitih vrijednosti koje nas vode kroz život, biće nam svima bolje.
Mene raduje kad god imam priliku upoznati ljude kao što su Eni Kurtović i Dževad Karabeg koji vode ovu priču, odnosno koji je bukvalno nose na svojim leđima već nekoliko godina i koji kroz udruženje “Srce za šapu” pružaju spas četvoronošcima iz Sanskog Mosta.
Sklonište je već do pola završeno i to je jedan zaista predivan prostor koji će sigurno biti primjer super uslova za pse. A sve vas koji volite životinje pozivam da bacite pogled na ono što su do sada uradili i da im pomognete u okviru svojih mogućnosti. Prateći njihovu Facebook stranicu uvijek možete potpuno transparentno vidjeti napredak u radovima i u aktivnostima oko pasa.
Sa Eni sam razgovarala o tome kako je sve počelo i šta za njih znači cijela ova priča.
Eni Kurtović:
Azil općinski, odnosno “azil za kerove”, kako je to 2015. kad smo mi došli stajalo na tabli ispisano rukom, postoji. On je sagrađen 2010. godine zato što su sve općine, pa tako i Sanski Most, morale to da urade, pa su na 190 m2 ogradili pse i zatvorili ih unutra da crkavaju od gladi i žeđi. Nije se niko brinuo o njima, nije bilo ni hrane ni vode. Onda su se građani bunili i ubrzo je nakon tog otvaranja azil zatvoren, odnosno vrata su otvorena i psi su ponovo pušteni na deponiju. I tako je bilo 2015. kad smo mi došli na deponiju i preuzeli upravljanje tim općinskim azilom. Mi ga ne zovemo azil nego “sklonište za napuštene pse”. I evo, zadnje 3 godine smo taj “općinski azil” nadogradili, proširili taj prostor, izgradili nove nastambe za pse koji nisu u boksovima nego su slobodni. Imamo dvoje radnika i to radimo zadnje 3 godine. A istovremeno od početka, od 2015. se borimo da se taj azil općinski zatvori i da se sklonište za pse napravi na mjestu kakvo psi zaslužuju.
I nakon što smo jedno godinu dana pokušavali da od općine Sanski Most dobijemo zemljište na korištenje za izgradnju tog azila i nakon što smo vidjeli da se to neće desiti, kupili smo sami zemljište od 18,5 duluma i onda smo se 2 godine borili sa općinskom vlasti, sa administracijom, sa birokracijom koja je bila potpuno neosjetljiva. Nama je to neshvatljivo jer mi radimo nešto što je posao općine. Napokon smo u julu ove godine dobili građevinsku dozvolu i evo radovi su krenuli. Sad smo negdje na pola puta. Još je jako puno ostalo, jako, jako puno. Puno više nego što smo mi planirali će ta investicija koštati, ali evo krenuli smo.
Naš plan je bio da se do početka oktobra psi prebace sa deponije. Sad ne znam da li ćemo uspjeti stići, još je puno posla ostalo. Mi vjerujemo da hoćemo jer nipošto ne želimo zimu još jednu provesti u onome skloništu.
Naravno, kada se psi prebace, to nije samo građevinski posao. To je posao pripreme pasa. Psi se moraju dobro očistiti od unutrašnjih i vanjskih parazita, moraju proći karantenu i taj prelazak mora biti postupan. A drugi problem oko samog preseljenja jeste da psi naši nisu u boksovima, osim ovih koji su u karanteni ili koji su bolesni ili se osjećaju slabo pa ih drugi psi mogu napadati. Ali psi su uglavnom slobodni. I trebaće izvjesno vrijeme da se oni prilagode na tu novu sredinu, da se opet ti čopori njihovi interni nađu koja je čija sobica, gdje ko spava, tako da će prvih par mjeseci biti jako puno posla, ne samo oko gradnje nego i oko rada sa psima i njihove socijalizacije i prilagodbe ovome prekrasnom prostoru.
Do sada nismo imali volontere. Ove godine je to krenulo na bolje. Javljaju nam se ljudi koji čitaju najviše na Facebooku o nama. Recimo jedna žena koja je udata za Švicarca, Zlata i njen muž Marcel su nam se javili da su zainteresirani da nam na neki način pomognu. Došli su, upoznali smo se i njihova pomoć je prvenstveno u tome što su kreirali jednu crowdfunding stranicu za prikupljanje novaca za izgradnju skloništa. Oni nam pomažu na taj način, zatim su također radili ovdje sa nama, pošto ovdje ima jako puno posla za volontere, pomažu nam oko administracije. Recimo sad smo struju dovodili pa je Zlata išla od ureda do ureda, telefonirala da se to ubrza. Imamo i nekih srednjoškolaca koji nam se javljaju onako oko manjih poslova. Međutim u svakom slučaju mi nismo zadovoljni i jako smo razočarani sa Sanjanima. Zovu nas kad im smeta neki pas, kao da smo mi njihov servis, a ovako kad treba nešto pomoći i kad zovemo na akcije, a stalno zovemo na akcije odaziv je nikakav.
Podrška općine takođe izostaje?
Naravno. Podrška općine je izostala od početka, izostaje i sada. Najmanje 10 dopisa, sastanci, zatim pisani prijedlozi za suradnju, za partnerstvo, za sufinansiranje… sve je to prošlo bez ikakvog rezultata. Naš predzadnji prijedlog koji smo uputili načelniku općine Sanski Most, dobili smo odgovor preko njegovog savjetnika da je cijeli 9. mjesec – mjesec predizborne šutnje i da u 9. mjesecu općinsko vijeće neće imati zasijedanja i da on ne može zbog toga, nego da mi sačekamo da prođu izbori pa će oni nama pomoći. Naravno, kad prođu izbori onda će nas opet prekrižiti.
To je bio predzadnji, evo sad smo ponovo predali neki zahtjev općinskom vijeću da se sufinansira izgradnja skloništa sa nekih 25%. Sumnjam da će tu biti ikakvog pozitivnog odgovora, ali eto na nama je da se trudimo i da pokušavamo da dobijemo podršku jer zaista je velika investicija.
Šta je to što vas tjera da svoje slobodno vrijeme i živote podredite ovome? Vjerovatno to ljudima često nije jasno.
Da, ljudi prvo misle da smo mi veliki lopovi i da smo ovdje došli da se obogatimo na račun pasa. To je ono što naš balkanski mentalitet automatski razmišlja. Ne može niko da zamisli da bi neko bio toliko budala da svoj život, ne znači svoje slobodno vrijeme, nego svoj život i svoju svaku sekundu i misli i energije i svega podredi ovakvom cilju i misiji. Jer to je već postala naša misija.
A kako je do toga došlo? Naravno, kao sve u životu mi kažemo da je slučajnost i može biti slučajno ali i ne. Negdje te put navede na neko malo skretanje, pa ti uđeš u taj sokak i onda te taj sokak odvede negdje gdje nisi nikad sanjao da ćeš se naći. Mi nikad nismo sanjali da ćemo imati udruženje niti se baviti sa psima. Sanjali smo da živimo u lijepoj prirodi, među životinjama. To smo sanjali. Ali ne na ovaj način.
Ali eto taj sokak, taj jedan dan 2015. u avgustu kada smo došli na deponiju i kada smo vidjeli… Donijeli hranu da malo nahranimo cuke jer smo čuli da imaju cuke tamo. I krenuli smo tim sokakom i sada je to već jedna onako poširoka autostrada koja ide u jednom smijeru. I ja ne vidim da postoji negdje izlaz, barem dok se ne završi ovo što smo sad započeli. A kako ćemo završiti? Nekako ćemo završiti. I ljudi u Bosni isto krenu graditi kuću, nezaposleni, pa je sagrade. I mi ćemo isto nekako ovo završiti.
I nadam se da će ljudi u Bosni i Hercgovini, u Sanskom Mostu nisu, ali se nadam da u BiH postoje ljudi koji ovo mogu prepoznati, jer ovdje zapravo vrijedi zakon velikih brojeva. Ako bi svako ko voli životinje, ko cijeni ovo što mi radimo, ko želi da se životinje maknu, kome smetaju životinje na kraju krajeva, ne mora da ih voli, donirao 10-20 KM, i ako bi bilo takvih 1000 ili 5000 ljudi, onda bi mi riješili svoje probleme – one koji se tiču nekakvog operativnog rada, funkcioniranja skloništa samog. Jer i operativni troškovi mjesečni gore na deponiji, ovo što trenutno radimo su u prosjeku 4.000 KM mjesečno. I to se svaki mjesec mora platiti – hrana za pse, plaće radnicima, moraju se platiti nekakvi radovi dodatni, liječenja, veterinar… i to je tako.
— 
— 
