Nermina Vehabović Rudež: “Žene imaju suptilnost koja može pomoći u drugačijem rješavanju problema u našem društvu”

Često razmišljam o tome zašto tako malo žena kod nas ulazi u politiku. Često pričam s ljudima o tome. Upravo iz toga je nastala ideja da sa nekoliko političarki i političara iz BiH ovdje na blogu porazgovaram o tome.

U nastavku pročitajte šta na tu temu kaže Nermina Vehabović Rudež, vijećnica u Općinskom vijeću Visoko. A ostale razgovore iz ovog serijala možete pročitati na “Žene u politici”.

Šta je vas potaklo da se politički angažujete?

Razlog mog političkog angažmana je zapravo u frustraciji koja se nakupljala godinama i zbog nemogućnosti da vidim bilo kakvu promjenu. S obzirom na to da se bavim radom s ljudima i da svakodnevno radim s ljudima na pomoći da ojačaju, da uzmu stvar u svoje ruke, da nekako budu kreatori sopstvene sudbine, u jednom trenutku mi je bilo zaista neprimjereno da o tome pričam klijentima a da ja ne probam da pomognem i da ne uradim nešto za zajednicu.

Po prirodi sam aktivista, od mog rada u nevladinom sektoru, volonterskih akcija i svega. Taj aktivizam je zapravo dio mene i želja za promjenom u društvu je bila zaista velika. Zbog toga sam i razmišljala kako bih se mogla angažovati i vidjela mogućnost možda kad sam vidjela recimo da Naša stranka ima postulate i ideje koje su bile i moje lične ideje življenja i kao osobe i kao pojedinca uopšte u bh. društvu.

Znači kad sam ušla u politiku to je bila – frustracija, želja za promjenom i to se desilo u februaru 2016. godine. Nedugo zatim sam izašla na lokalne izbore i opet se suočila sa nečim što je bilo vrlo interesantno, a to je da sam ja bila dosta poznata u svom gradu u smislu da me jako puno ljudi znalo i znalo se koji posao radim. Samim tim što sam bila psiholog u Centru za mentalno zdravlje, radila sam puno s ljudima, radila sam volonterski, držala pričaonice i već su me ljudi znali.

Jedan mali dio ljudi je ipak glasao za mene i to je bila isto jedna vrsta osvještenja i upitnika “Za šta ljudi glasaju kad glasaju?” Ja sam negdje vjerovala da su ljudi mogli prepoznati tokom mog dotadašnjeg rada moju dobru namjeru, moju otvorenost da pomažem ljudima i negdje da nikad nisam bila usmjerena samo na sebe već i na dobrobit društva u cjelini.

Ipak, taj rezultat mi je pomogao da uđem u Općinsko vijeće i to će biti jedan veliki šok za mene i kao osobu i kao psihologa. Zapravo ja sam dotadašnju sliku političke scene zamišljala onako kako može neko zamišljati koji sebe čak smatra apolitičnim. Ja sam gledala na to da smo mi grupa ljudi koji tu trebaju da urade nešto najbolje za svoju zajednicu. Međutim vidjela sam da se razlikuje ono što je direktno na vijeću i ono što je poslije vijeća pa je to bio jedan šok. Ljudi koji su nešto duže bili u tome, muške kolege su mi izgovorile bukvalno ovako: “Znate, ovo je sve politika, za govornicom je jedno a u privatnim odnosima je drugo”.

Ja nisam nikako htjela da se priviknem na to i da prihvatim da je to tako, već sam smatrala da se promjena i dalje može napraviti. Dio sam opozicije, nijedna opoziciona inicijativa nije prošla, jer jednostavno je bila inicijativa opozicije. Tada osjetite veliku količinu nemoći i zapravo jedne rezignacije koja može voditi do toga da vi jednostavno odustanete od svega.

Šta sada iz iskustva možete reći – da li je i u kojoj mjeri vaš angažman drugačiji od angažmana muških kolega? Ako jeste – zbog čega, odnosno koji su to izazovi s kojima se suočavate, a koje mislite da ne biste imali da ste muškarac?

Način na koji sam ja odgojena je bio da su za mene isti svi ljudi, bez obzira na pol, vjeru, rasu, naciju i da se zapravo ja nikad nisam osjećala nešto manje sposobnom ili frustriranom zbog položaja muškaraca u društvu. Ja sam jednostavno vjerovala da sve što čovjek želi može ostvariti bez obzira je li muško ili žensko. Takva je bila postavka i u mom braku.

Zapravo ja do skora uopšte nisam ni znala da su uzroci ponašanja muškaraca prema meni upravo drugačiji zbog toga što sam žensko. Trebalo mi je vrijeme od 4 godine da prihvatim da su neke moje muške kolege vjerovale da sam ja samo igračka preko koje će oni ostvariti neke ciljeve. Polazili su iz pozicije da sam žensko i da je zapravo dovoljno samo da govore, a da ću ja odrađivati stvari za njih jer nemam šta da se pitam.

Međutim tu su naišli na otpor, u svakom smislu. Kad sam to shvatila onda sam naravno i “potegla ručnu” i počela da pokazujem da zapravo nisam igračka i niti želim niti mogu da radim ono što je neko drugi smislio. Posebno ne neko iz nekih drugih stranaka, da promoviše ili radi preko mojih leđa, odnosno preko leđa stranke u kojoj sam ja.

To je zaista jedan psihološki stres koji dovede do rasta i spoznaje. Meni je bila spoznaja da je ovo zaista jedno muško društvo, bez obzira što ga ja ne gledam tako i bez obzira što sam se do tada nosila s tim na za mene dobar način jer se zaista nisam nikad osjetila ugroženom. I naravno to je onda sukob sa svim tim što drugi ljudi imaju u glavi i onoga kako ja gledam na stvari.

Ponižavanje i način na koji su muškarci spremni da rade su raznorazni. Obično su to prvobitno udaranja na moral, na kompetencije i na porodicu. To je vrlo dobro razrađen sistem koji funkcioniše prema svim ženama podjednako.

Ako se lijepo oblačite onda se najvjerovatnije želite seksualnošću prikazati kao neka liderica u politici. Ako ste pametni želite samljeti muškarce. Ili počnu da vam kopaju u porodici pa traže tamo crne mrlje koje će iskoristiti protiv vas i tu krene jedna hajka koju ja na sreću prepoznam pa zaustavljam na način na koji ja znam i umijem. Međutim, često moram nekako objasniti ljudima ono što trebaju da shvate jer njihove predrasude su doboko ukorijenjene. Oni čak i nisu svjesni da su to njihove predrasude nego oni smatraju da je to tako normalno i da su žene samo nosioci ili osobe koje će odraditi ono što muške glave smisle.

To u mom svijetu i u mojoj životnoj filozofiji nije tako i naravno da sam zasmetala i da su se osjetili ugroženim, po svim pitanjima, iako ja i dalje sebe ne smatram niti političarkom niti želim da idem u bilo kakvu visoku politiku. Ja želim biti aktivista i to ću ostati.

Šta je po vašem mišljenju najveći uzrok malog broja žena u politici? Ja ne bih rekla da im neko brani da se više angažuju, često mi djeluje da je više do samih žena koje ne žele. Da li imam pogrešan utisak?

Mali broj žena u politici je jednostavno iz tog uvjerenja. Tako mi živimo, tako se mi ponašamo da žene vjeruju da ne mogu ništa promijeniti. Žene koje uđu u politiku se posmatraju kao ili čelične lady ili kurve ili karijeriste ili nečije ljubavnice. Žene ne žele imati takvu sliku o sebi i naravno povlače se iz toga i puštaju da muškarci to rade.

Vidjećete i po tim seksističkim komentarima ne samo muškaraca, nego i samih žena prema ženama koliko su uvriježene te naše predrasude i stavovi gdje je žena, bilo gdje da uspije, neko ko je zapravo do toga došao ne svojim radom nego nekim vezama ili preko ljubavničkih ili nekih drugih veza itd, ali nikada svojim kapacitetima. Uvijek će joj se spočitati, čak će joj druge žene reći “Šta radiš, bolje ti je da odgajaš djecu, da kuhaš ručak” i naravno taj pritisak će sigurno da utiče na to da se žene manje aktiviraju u politici.

Šta vi mislite o “kubovima žena” unutar stranaka, često se zovu i “forumi žena”? Meni je to uvijek djelovalo kao da muškarci u stranci kažu “hajde da damo ženama mjesto gdje će se kao nešto baviti politikom dok mi rješavamo bitne stvari”. Da li je moj utisak pogrešan ili sam u pravu da možda muške kolege na taj način umanjuju ženski uticaj unutar stranke?

Najvjerovatnije da i jeste tako. Ja se nisam time bavila na taj način jer u mojoj stranci ne postoji klub žena, mi smo ravnopravno raspoređeni i to je ideja same stranke. Klubovi žena i jesu neka vrsta toga “Evo vam komadić nečeg što vama u stvari i ne pripada, da se malo zabavite, a mi ćemo zapravo bistriti visoku politiku, vi ćete je samo umjesto nas izgovarati na nekim govornicama”. Ja se skroz slažem s vašim osjećajem jer jeste sigurno tako i da bi se to mijenjalo moralo bi da dođe do suštinske promjene – u ulozi polova, od samog rođenja, odgoja, školstva gdje se treba raditi na tome da se razbiju te predrasude da je neko manji, jači ili slabiji pol.

Mi se razlikujemo u fizičkom smislu i psihološkom, ali to ne znači da smo manje vrijedne i da smo manje sposobne. Tako da se to mora razbijati u glavama djece kako bi mogli ravnopravno prihvatati da su žene isto tako članovi društva i isto tako kompetentne i isto tako kvalitetne i da nisu došle na određena mjesta zbog svoje ljepote, zavođenja, potplaćivanja ili bilo kakvim drugim neregularnim putem.

Šta je ono što biste iz svog iskustva poručili ženama koje možda razmišljaju o tome da se eventualno angažuju politički i tako probaju napraviti neke promjene u društvu u kojem žive?

Ja znam šta žena može i mislim da treba da utiče na promjene u ovom društvu, bila lijepa, ružna, zgodna, bilo kakva, ako ima kompetencije, kvalitete i ako može biti jaka u smislu da se odupre uticajima iz sredine, svakako bih preporučila da se angažuje i da doprinese. Jer žene imaju jednu suptilnost koja može pripomoći u drugačijem rješavanju problema u našem društvu.