Uvjerena sam da ogroman uticaj na to kakvi smo ima ono što kao dijete pogledamo. Ne znam koliko je to pravilo inače, ali ja tačno mogu da nađem par stvari u ranom djetinjstvu koje su me oblikovale u ovo što danas jesam.

Jedna od tih stvari je serijal basni u kojima su životinje predstavljene na način da imaju emocije, osjećaje, da razmišljaju, govore. Zbog toga sam kao mala, gledajući neki crtani u kojem medvjedić ostane bez mame, plakala k’o da se ne znam šta desilo. Zbog toga sam plakala i danas plačem na Zeku i potočić. I vrlo bitna je takođe bila Jesenjinova pjesma o keruši i sedam malih kučića.

Zbog toga su mi danas životinje važne skoro kao i ljudi. I zato ih i ne jedem.

Druga stvar koja je na mene ostavila veliki uticaj je Hitchcockov film Ptice, koji sam sasvim slučajno kao mala pogledala i to ne cijeli. Mislim da sam virila iz sobe. I volim ptice, ali se ne bih usudila uzeti pticu u ruke. To mi je onako strašno baš.

A isto tako, kad se nađem u zatvorenom prostoru sa pticom koja leti, dobijem napad. Tatu sam jednom zvala. Krenula kući pješke sa petog sprata i onda je između četvrtog i petog bio golub. Nisam smjela da prođem i nazvala sam ga uspaničena. Mislio je da se ne znam šta desilo, a ja sam mu samo rekla: „Ima golub.“ Pa me morao spašavati.

Kad se nađem u zatvorenom prostoru sa recimo golubom, znoj me oblije. O. je morala uvijek zatvarati svog papagaja kad bih dolazila kod nje kao dijete. Ne daj Bože da mi papagaj sleti na rame.

I treća stvar. Ne mogu se sjetiti kako se zove film. Znam da sam imala manje od deset godina kad sam ga gledala, s obzirom na to da je otad prošlo više od četiri decenije oprostite što ne pamtim ime. Ali u tom filmu je žena izgubila mogućnost starenja. Palo mi je to na pamet zbog svih ovih priča o dugovječnosti.

Ta žena je prestala da stari i ostala je na nekih trideset godina, mlada i lijepa. Dok su svi oko nje starili i propadali, ona je bila lijepa i mlada. I onda su ljudi oko nje, njeni bliski, počeli da umiru, a ona je i dalje bila mlada i lijepa i ostala je sama.

I to mi je bilo strašno. Mislim da mi je to bila najvažnija lekcija o tome koliko je starenje normalno, i nju sam nekako usisala u sebe tako mlada, da nikad to starenje u životu nisam posmatrala kao nešto problematično.

Da, voljela bih biti vitalna i trudim se koliko mogu da ostanem vitalna i zdrava, ali nikad nijednu sekundu svojih godina, starosti, bora i sijedih ne bih i neću pokušati izbrisati.

Sve ono što kao djeca pogledamo, čujemo i vidimo, na nas ostavi itekakav utisak, kojeg postanemo svjesni tek decenijama kasnije. Bar ja jesam.