Prije par dana sam učeći španski jezik na aplikaciji Duolingo radila lekciju u kojoj dječak Junior ide na maskenbal sa ocem Edijem. Otac mu je dao da izabere maske za njih obojicu i Junior je izabrao da on bude zmaj, a njegov otac princeza sa tijarom. Jer u njegovoj omiljenoj knjizi zmaj zarobi princezu. Edi je pitao može li možda nositi masku ratnika, jer će mu se smijati ostali roditelji kad ga vide u roza haljini sa tijarom. A Junior je odgovorio da on stalno njemu govori „kako ne treba da se brine zbog mišljenja drugih ljudi“. I dodao je da će vjerovatno ostali roditelji nositi maske ratnika, a da njegov otac treba biti unikatan.
Tu sam se zamislila. Dopada mi se kako Duolingo osim običnih fraza i riječi koje učimo, provlači i lekcije iz života. Jer u suštini nikad ne znaju ko će koristiti njihovu aplikaciju za učenje – da li neko odrastao sa formiranim stavovima, ili možda dijete koje još ne zna sve o životu. U krajnjem slučaju, čak i mi odrasli možemo uvijek bar pomalo korigovati svoja razmišljanja, zar ne?
Posebno ako živimo na Balkanu, prostoru koje ima tako duboko ukorijenjene stavove o tome šta je za dječake / muškarce, a šta za žene / djevojčice. Pogledajmo samo kako su nam podijeljene boje – plava je muška, a sve nijanse crvene i roza su ženske. Koliko sam samo muke imala da u svojoj prodavnici poklona prodajem poklone za djecu u bilo kojoj drugoj boji. Nabavljala sam žutu i narandžastu i uvijek su majice, bodiji i siperčići u tim bojama ostajali, dok bi se oni roza i plavi rasprodali za čas. Ja sam vam bila ona trgovkinja koja je na svoju štetu pokušavala mijenjati običaje, pa sam uporno tražila univerzalne boje. I bila ljuta na sebe što ne slušam kupce i tržište i ne nabavljam ono što najbolje ide. A sve je počelo vjerovatno time što je moja mama tražila bjelo-žuti jastučić za iznošenje bebe – mene iz porodilišta, pa je isti taj dočekao i brata. I ti stavovi o bojama i ravnopravnosti su kod mene očito usađivani još i prije nego što sam išta mogla sama shvatati :)
Sjećam se kad je jednom došla u prodavnicu žena iz Krajine i tražila mi malu roza majicu sa natpisom za njenog sina jednogodišnjaka. Ja već smorena od svega, pitam je li sigurna da hoće baš roza boju. Kaže ona da, jer joj je sin tamne kose i najljepše mu stoji roza boja. Gledala sam je kao oazu u pustinji, bukvalno. Toliko mi se urezala u pamćenje da sam o cijeloj Krajini samo na osnovu nje formirala mišljenje kao o jednom posebnom području na kojem žive ljudi koji se ne obaziru na mišljenja okoline.
Jer, mnogi nemaju snage da ih se gleda čudno i da se stalno suočavaju sa pitanjima „A kako je braco?“ kad vide djevojčicu u plavom. I meni je sa mojih 10 godina išlo na živce kad su me oslovljavali sa braco, samo zato što sam se ošišala skroz kratko i nosila farmerke i majice. Haljine i suknje nisam voljela ni kao dijete, niti danas. Pa sam onda bušenjem ušiju htjela riješiti taj svoj „problem“, mada ni to nije bilo nešto uspješno.
Da ne pričam o igračkama za djecu. Kad uđete u „dio za djevojčice“, kao da ste ušli u neki minijaturni odjel za bijelu tehniku, samo zapljusnut roza bojom. Sve je tu – od šporeta do mašina za razne kućne poslove. Jer trebaju djevojčice što ranije da se srode sa svim što ih čeka kasnije u životu. A odjeli za dječake su sa autićima i oružjem, eventualno alatima – jer se već u toj dobi projektuje šta je za njih.
I u najvećim mukama ste kad počnete tražiti neutralan poklon ili univerzalnu igračku za dijete. Kocke i slagalice su prve koje mi u tom neutralnom kontekstu padaju na pamet. I ja sam se najradije igrala sa njim – od nekih velikih koje su bile kao da ste skenirali Lego i povećali ga za jedno 300 puta, do kocki sa slovima i brojevima. Ali ja sam se igrala i sa autićima, jednako kao i sa lutkama. Ali ništa od svega toga nije ostavilo veliki uticaj na mene kao na primjer knjige.
I tu imamo podjele. Postoje knjige i slikovnice na kojima bukvalno piše „za dječake“ ili „za djevojčice“. Ali me raduje i što je sve više knjiga koje se trude djeci ponuditi neke normalnije stavove od onih na kojima smo odrastali mi. Kad kažem mi, mislim na cijeli serijal princeza koje čekaju princa i na to da je to smisao njihovog postojanja. Drago mi je i da je sve više crtanih koje njeguju neke druge vrijednosti – poput Encanto ili Frozen. Ne znam jeste li vidjeli kako je uopšte došlo do toga da Mirabel iz Encanta nosi naočale? Djevojčica je pisala kompaniji Disney tražeći više junakinja sa naočalama, jer ih ona nosi. Pa su je poslušali. Ovdje imate tu priču:
To su, između ostalog, načini da se duboko ukorijenjeni stavovi polako mijenjaju. Da kompanije osvijeste kakav uticaj imaju na djecu koja će odrastati uz njihove proizvode i da im ponude bolje verzije.
Ali nije sve ni do kreatora niti do proizvođača igračaka i odjeće i svega ostalog za djecu. Rekoh već, znam jer sam bila u toj ulozi. Do nas je koji kupujemo proizvode za djecu. Mi kreiramo potražnju i utičemo na to šta će se najviše prodavati i proizvoditi. I mi smo ti koji ćemo određenom igračkom možda poslati poruku djetetu šta mislimo o tome gdje mu je mjesto u budućnosti. Pa kad posegnete za setom posuđa ili peglom za djevojčicu, sjetite se i toga. Osim ako ona sama to traži i želi – to je onda nešto sasvim drugo. Ali isto tako poslušajte i dječaka ako traži to isto. Jer im samo tako možemo pomoći da sami odluče šta ih zanima u životu i u kom pravcu žele da se razvijaju. A ne da im mi namećemo svoje stavove o tome, kakvi god da su.
I za kraj, pogledajte ovaj kratki video u kojem je na simpatičan način sumirano otprilike sve o razbijanju predrasuda:
Tekst je nastao u okviru projekta “Uvođenje rodno osviještenih politika u visoko obrazovanje” (UNIGEM), koji provodi TPO fondacija uz finansijsku podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
